Edukacija za transakcionog analitičara

Već sam pisala o tome kako postati transakcioni analitičar/ka ovde, ali sam shvatila da postoji blaga zbunjenost oko toga ko može voditi edukaciju ili supervizirati u transakcionoj analizi (TA). TA je modalitet koji prepoznaje samo 2 nivoa sertifikacije:

1. Možete, polaganjem imternacionalnog ispita, postati Sertifikovani Transakcioni Analitičar/ka, skraćeno CTA, u nekom od 4 polja primene što će biti obeleženo početnim slovom specijalizacije posle titule CTA. Moje polje primene je psihoterapija i ja sam CTA (P), kolege iz organizacione, edukacijske ili savetničke specijalizacije će imati odgovarajuće slovo u zagradi. Ima kolega koji su položili ispit za više različitih polja (da vas ne zbuni ako u zagradi naletite na više slova).

2. Možete postati trener i/ili supervizor transakcione analize. Zvanja koja označavaju da osoba ima pravo da vas edukuje ili supervizira u TA su: PTSTA (Provisional Teachining and Supervising Transactional Analyst), TSTA (Teaching and supervising TA), TTA (Teachimg TA), STA (Supervising TA). Opet će u zagradi biti slovo koje označava specijalizaciju, odnosno polje primene edukatora i/ili supervizora, ja sam PTSTA(P). Kratko vreme je postojala mogućnost da osoba dobije zvanje – CTA trener, što je značilo da može da vas dovede do polaganja CTA ispita. Ovo zvanje je ukinuto, ali ljudi koji su ga dobili dok je postojalo imaju pravo da edukuju i superviziraju do CTA nivoa.

Koja je razlika između CTA, PTSTA i TSTA?

Najjednostavnije rečeno – CTA koji/a ima to zvanje najmanje godinu dana, može izaći na TEW (nešto kao prijemni ispit) i dobiti odobrenje da se bavi edukacijom i/ili supervizijom u TA. TSTA je PTSTA koji je ispunio/la uslove (dovoljan broj sati edukacije, supervizije, rada…) i položila ispit. Neko izabere da položi ispit samo kao supervizor/ka – STA, ili samo kao edukator/ka – TTA.

Nažalost, dešava se kod nas, da ljudi drže edukacije, superviziraju, izdaju sertifikate koji ne parte ova pravila…  Na primer postoje serifikati za ‘TA praktičare’ – što ne postoji kao zvanje jer mi smo svi TA praktičari – i edukanti, i CTAevi, i edukatori i supervizori… Još je problematičnija sertifikacija ‘TA savetnik’, jer u TA savetnik prolazi posebnu obuku koja traje isto koliko i ona za psihoterapeute i ne može biti ‘1/2 terapeuta’… Ljudi drže edukaciju u TA, a da nisu priznati kao edukatori i supervizori. I, sad, ja stvarno verujem da znanje ne sme biti monopolizirano, te da ljudi mogu i treba da prenose ono što znaju bez obzira na zvanje, i takođe verujem da treba biti jasan i iskren oko svojih kompetencija i statusa, i toga šta jesmo i šta nismo.

Da se razumemo, vi možete dobiti fantastičnu edukaciju o transakcionoj analizi, od osobe koja nije sertifikovana u TA, ali to nije ‘TA edukacija’, nego – ‘edukacija’, koja vas ne vodi ka zvanju transakcionog analitičara, iako može biti jako korisna. Isto je i sa supervizijom.

Edukaciju i superviziju mogu da pružaju pojedinci i instituti ili škole. Evropska Asocijacija za Transakcionu Analizu smatra da je sukob interesa da profesionalna udruženja pružaju ove usluge i da ona mogu da organizuju treninge različitih trenera za svoje članove, ne kontinuirani trening, jer bi trebalo da komuniciraju sa njima sve dostupne opcije.

U zemlji koja nema zakon o psihoterapiji, mnogo zavisi od etičnosti praktičara. I jako je bitno da za sebe izaberete etične terapeute, edukatore i supervizore, one koji neće iskoristiti situaciju samo zato što nema propisa, i samo zato što mogu. Potražite informacije, budite radoznali, dovedite u pitanje što vam jedna osoba drži edukaciju a druga je potpisuje, budite strpljivi na putu ka sertifikatu i tražite da stvari budu jasne.

Od zajednice ka individualizmu i nazad

Nekada davno, pre mnogo godina, zajednica je bila osnovni način da preživimo. Međutim, sada nam zajednica nije potrebna da preživimo, civilizovali smo svet tako da možemo da preživimo sami, i to i radimo.

Išli smo od zajednica, preko sve manjih grupa, do nuklearnih porodica, i do, sada već priličnog, individualizma. Sada, čak i kada porodica živi zajedno, ljudi postoje svako u svom prostoru, a često i kada su zajedno u prostoru, svako postoji na svojoj društvenoj mreži. Pravi, živi kontakt sveden je na minimum.

Moj utisak je da zajednice u kojima smo davno živeli nisu bile baš dobre, u smislu dozvole za izražavanja svoje individualnosti, življenja svoje sudbine. U zajednici, kao u košnici, svako ima svoju funkciju. Ne možemo mnogo odstupiti od te funkcie zato što zajednica funkcinioše kao organizam. Tu nema baš mnogo biranja šta češ da radiš ili ne, koji je tvoj posao, da li ćeš da se udaš/oženis, da li ćeš da imaš decu ili ne… to nisu stvari oko kojih se moglo odlučivati zato što je zajednica  odlučivala za tebe. Tvoj posao je bio da radiš u  najboljem interesu zajednice, i često, ne u svom najboljem interesu.

Kako nam je rasla potreba da se samoaktualizujemo i da ostvarimo sebe, mi smo počeli da radimo na tome kroz male i velike revolucije. Bunili smo se kako bi ostvarili to svoje pravo na sopstevni životni put i identitet. I uspeli smo. Ali promena najčešće ima svoje obrasce, i jedan od njih je da je mnogo lakše da znam šta neću, nego šta hoću. A kada samo znam šta neću, ja onda često preteram.

Preterali smo i otišli smo u jedan ekstrem preterane individualizacije. Ovde nam takođe nije dobro, zato  što sada neke druge potrebe i neke druge stvari koje su bile lake i koje smo imali u izobilju u zajednici, nisu lako dostupne. Od toga kako odgajamo decu i kako sada nemamo ‘selo’ koje će time da se bavi, preko modela koji su nam potrebni da bismo izgradili rezilijentnost iliti psihološku otpornost, preko ‘tiranije izbora’ (sad možeš bilo šta), preko toga da možemo da podelimo odgovornost za to kako stvari funkcionišu oko nas i da možemo vrlo direktno da utičemo na svet. Nama je zajednica, u smislu uticaja, na nivou države, nemamo neki specijalni doživljaj da možemo da napravimo bilo kakvu promenu, čak ni u lokalnoj samoupravi, osim ako nismo na mestima odlučivanja.

Ostvarivanje kontakta je bilo lakše, poštvanje granica baš i ne (mada nemam utisak da smo mnogo dobri u tome i sada, ali definitivno smo napravili bar fizičke granice). U zajednici su vam ljudi u prostoru jer je to zajednički prostor, sada svako ima svoj. Pošto smo otišli predaleko, sad smo frustrirani zato što smo često sami, imamo ‘epidemiju usamljenosti’ na svim nivoima, teško nam je da se razumemo u individualizaciiji. Zaboravili smo da komuniciramo, kada nam se ne svidja šta neko kaže i kako misli, mi ga odmah otpišemo, više se ne bavimo time, algoritam  nam ne prikazuje. Vrlo je lako ‘kenselovovati’ ljude. Oko sebe pravimo mehure koji će potvrđivati našu sliku sveta, što nam onemogućava da živimo punoću ljudskog iskustva na zemlji. Doživljavamo premor i izgaranje, zbog toga što svako radi sve za sebe, retko imamo ljude na koje možemo da se oslonimo. Grupe prijatelja  su nam male, sa jednim ili dva prijatelja, ili su mesta oslonca roditelji, braća i sestre, tamo gde porodica funkcioniše dobro. Radimo više nego ikada, iako možda ne radimo mnogo fizički, radimo duže  u toku nedelje nego što su ljudi ikad radili, imamo manje odmora nego sto su ljudi ikada imali, fali nam fizičke aktivnosti. Prisutan je i ‘društevno uslovljeni ADHD’, u smislu da smo se navikli na mnogo stimulacije, da nam je stalno potrebno više, da smo se navikli da radimo i da se onda povučemo u tišinu društvenih mreža. To je nažalost mapa ovog sveta, jedno opšte mesto, nešto što je zajedničko velikom broju ljudi.

Ono što je ja mislim jedno od rešenja – da se treba vratiti malo unazad. Da postavimo  pitanje ‘kako da pravimo zajednice koje će biti hraneće za svoje članove? koje neće ugrožavati granice u toj meri? (pošto je neminovno da mi ugrožavamo granice jedni drugima kada smo zajedno, ali da uvek možemo da ih postavimo bez rizika pd napuštanja). Kako da napravimo zajednice u kojima ćemo moći da budemo dobro, da podelimo odgovornost, da vidimo svoj uticaj, da budemo u kontaktu sa ljudima, da uvek ima nekoga sa kim možemo da budemo u kontaktu i da ti kontakti  budu  duboki, da naša deca, i mi, živimo sa puno  različitih modela koji će nam pokazati da i na neki drugi način možemo da rešimo neku situaciju, da možemo da učimo jedni od drugih i kako da budemo dobro zajedno.

I kad nađemo moguće odgovore – da ih sprovedemo u delo.

Čemu služi zajednica?

Sve je jači trend individualizovanja i odvajanja. Kako kaže Jungov zakon individuacije u Marfijevom zakonu: ‘Svako hoće da oljušti svoju bananu.’ i to je, naravno, u redu.

Međutim, kao što to često biva, mi kad krenemo da rešavamo neki problem odemo u drugi ekstrem. Mi smo hteli da rešimo zavisnost od zajednice i da možemo da budemo nezavisni i slobodni da ostvarimo svoje potencijale – Super! I došli smo do toga da smo toliko nezavisni da su svi manje ili više na ivici izgaranja, premoreni, usamljeni i da imamo slobodu da ostvarimo svoje potencijale, ali nemamo vremena, niti podrške za to.

Kao psihoterapeutkinja vidim da postoji trend i da veliki broj ljudi koji dolaze na psihoterapiju, ne dolazi zato što im treba psihoterapija – nego zato što im treba zajednica – da ima neko ko obraća pažnju na to kako su, da ih zbrine kad su bolesni, da im podrži osećaj sigurnosti, da da smisao zarađivanju i trošenju para, da ih vrati u kontakt sa hranom koju jedu, da imaju ‘selo’ koje odgaja decu i koje brine o starima sa ljubavlju i poštovanjem… Mi smo na svom putu ka individualizaciji probali da rešimo ove probleme kroz institucije – ali taj eksperiment nije uspeo, a sa njim ni nuklearna porodica.

Zajednica bazirana na poverenju, iz koje rastu ljubav, prepoznavanje, podrška i doživljaj pripadnosti, jeste jedan način da izlečimo epidemiju usamljenosti i epidemiju izgaranja, ili to bar meni tako deluje. Povezivanje i kontakt sa drugima su nam neophodni ako želimo da budemo dobro – zdrava zajednica je temelj zdravih ljudi.

7 funkcija zajednice predstavljaju poslove koje male, lokalne ili interesne (koje se prave oko zajedničkog interesovanja) zajednice preuzmu na sebe kada hoće da rastu i razvijaju se ( prema J. McKnight i J.P. Kretzmann):

1. Zajednica omogućava i podržava zdravlje – fizičko i mentalno. Ona na vrlo jednostavan način zadovoljava naše potrebe za prepoznavanjem, pripadanjem, podrškom, strukturom, stimulacijom… što nam omogućava da se zdravo razvijamo i budemo dobro.

2. Zajednica daje osećaj sigurnosti. Kada se ljudi u zajednici poznaju onda je njihova bezbednost a i osećaj da su sigurni značajno intenzivniji, kao i doživljaj da su im značajni ljudi (deca, roditelji, partneri, prilatelji) bezbedni u toj zajednici.

3. Zajednica vodi računa o okolini u kojoj postoji, odnosno ekološka je. Ne bacaš đubre tamo gde živiš. Kada su ljudi svesni svoje odgovornosti za životnu sredinu, oni onda brinu o tome da je trava pokošena, da je ispred kapija počišćeno, ali i da čuvaju i poštuju ono što ima.

4. Zajednica oblikuje lokalnu ekonomiju. Koji će poslovi zaživeti, da li će se ulagati u klupe ili ljuljaške, koji će proizvođači biti uspešni i uspeti da plasiraju proizvode, da li će se podržati male radnje ili velike korporacije… su samo neke od stvari koje oblikuju ekonomiju.

5. Zajednica utiče na lokalnu proizvodnju hrane. Zajednice spontano žele da podrže svoje članove, što znači da će verovatno kupovati lokalno uzgajanu hranu, svežu, dostupnu i jeftiniju od one koja je u supermarketima.

6. Zajednica odgaja našu decu. (Probali smo da prebacimo ovu funkciju na vrtiće i škole.) Svi odrasli brinu o svoj deci. Vaspitavanje nije poduhvat samo jedne osobe ili para. Podići dete je posao za koji su odgovorni svi odrasli u jednoj zajednici. Da bi mogli da delaju u tom pravcu oni moraju poznavati roditelje i dete, a važi i obrnuto.

7. Zajednica ko-kreira negu i brigu o svojim članovima. (Probali smo da prebacimo ovu funkciju na zdravstvo i socijalnu zaštitu.) Kada se brinemo o nekome koga poznajemo njegovo iskustvo kontakta sa onim koji neguje je sasvim dugačiji nego kad je broj u statistici ili ime na listi… zato što je i naše angažovanje drugačije i uključuje jednu emotivnu komponentu koja često bude, potpuno razumljivo, ‘isključena’ kod negovatelja od profesije, poput lekara, socijalnih radnika, psihologa, medicinskih sestara… Humana nega dolazi iz zajednice.

Kada zajednice odluče da se organizuju oko ovih zadataka, zadovoljstvo, osećaj svrhovitosti i dobrobiti njihovih članova raste. Velikim delom zato što shvatimo da smo vredni i da nismo bespomoćni, da možemo da promenimo situaciju u kojoj živimo.

Trening ‘Jedan um i jedno telo’

U petak, 24.5. Eleonore Lind će održati trening ‘Jedan um i jedno telo’ koji je prikaz jednog načina rada na traumi koji kombinuje transakcionu analizu, i rad sa telom kroz jogu (za rad sa traumom), ples i druge ekspresivne tehnike. Trening predstavlja kombinaciju rada na ličnom razvoju i stručnog usavršavanja, tako da je namenjen širokom krugu učesnika.

Više o treningu:

‘TA je pre svega terapija koja se oslanja na razgovor i to jako dobra! Često je klijentima potreban empatičan svedok koji može da im pomogne da nađu reči da izraze svoj bol i da nađu nove načine bivanja u svetu. Ali ponekad reči nisu dovoljne, telesne metode, kreativni načini i umetnost budu ono što je potrebno. Ovo se dešava jer je teško prići korenu traume samo kroz reči. Neophodno je da kombinujemo jezik sa telesnim radom.

Tokom naše radionice imaćete priliku da istražite dileme vezane za svoj životni skript koristeći TA okvir. Uz to, radićemo sa telom koristeći metode ‘trauma sensitive yoga Sweden’, slikanje i ples/ritam da otkrijemo koje su skriptne dileme i da nam pomognu na nađemo reči da ih izrazimo kako bi oslobodili telo napetosti i da bi mogli da živimo pune živote.

Ove metode su korisne svima koji su imali traumatska i/ili iskustva nasilja, ali takođe onima koji su imali iskustva kompleksne traume imajući na umu da mi ne možemo da se setimo kognitivno svojih iskustava pre treće godine života – ali telo pamti!’

Eleonore je TSTA-P koja radi u privatnoj praksi na zapadnoj obali Švedske, sa kolegama vodi Skandinavski institut za TA u okviru koga vodi različite edukacije iz oblasti TA, pored toga ona je medijatorka, obučena je u metodama ‘stress reducing trauma sensitive yoga’ i uz to je obučena plesačica i slikarka.

PRIJAVE I INFORMACIJE na centarnovilist@gmail.com ili ovde.

Trening će biti na engleskom jeziku sa mogućnošću prevoda. Svi učesnici/ce dobijaju sertifikate o završenom treningu i satima naprednog treninga iz psihoterapije/transakcione analize.

Crtica o odnosu sa drugim

Imam ideju da je jedan od čestih problema u odnosima uverenje da smo jedni drugima neophodni, da to tako treba i da ako toga nema odnosu nešto fali. Nemam ideju da je ovo uverenje svesno i jasno iskazano. Najčešće zapravo nije.

Dešava se zato, da jedni drugima podržavamo to uverenje do trenutka kad posledice postanu nepodnošljive. Onda se čupamo i bežimo ako uspemo ili ostajemo (u prvo vreme nesrećni, kasnije srasli i sviknuti na to stanje blage unesrećenosti).

Zašto to, do đavola, radimo?

Imam utisak da ljudi koji biraju da prave i ostaju u takvim odnosima imaju strah da nemaju šta da ponude, onako sušinski. Njihova vrednost u odnosu je srazmerna tome koliko su korisni drugom, koliko je taj drugi od njih zavisan. Duboko negde postoji ideja da nekom autentičnom i autonomnom nemaju šta da ponude, čitaj nemaju kontrolu nad tim da li će taj neko ostati ili otići. Čime je poenta prilično omašena…

Mi jesmo bića koja žive u zajednicama, sazdani smo tako da nam je neophodan kontakt sa drugima – kontakta radi. Ne radi kuvanog ručka. Ne radi krova nad glavom. Ne radi letovanja. Čak ni radi imanja dece. Samo i jednostavno radi toga da imamo kontakt, da se vidimo i dodirnemo, da bivamo zajedno.

I zato su najbolji oni odnosi u kojima mi ne trebaš. Ne trebaš mi, brate/sestro, ni za šta. Mogu ja sama. Ali, eto neću sama, hoću sa tobom. Hoću baš sa tobom ovo, ono ili nešto deseto. Nije tvoj posao u tome da mi budeš koristan/na, tvoj posao je – da budeš sa mnom, ako hoćeš. Ništa manje i ništa više.

Tu zaista nema mogućnosti da imamo kontrolu nad drugim, niti zabludu u tom pravcu. To je cena imanja kontrole nad sobom. Jer kad imam kontrolu nad sobom i odgovornost za svoj život, ja neću ostati tamo gde mi ne prija. Nema sile koja će me zadržati da ostanem sa nekim ko može da ponudi samo fasadu sebe u koju želi da veruje i da mi je još proda kao istinu. I zato znam da ti ‘neki’ neće ostati sa mnom u kontaktu ako im nudim samo fasadu.

Pravi kontakt prave dva bića (nesavršena, nekad izranjavana, živa). Ono što se dešava između dve fasade je odraz kontakta u iskrivljenom ogledalu.

Bazični trening iz transakcione analize – TA 101

Bila sam vredna u prethodnom periodu i zato imam još jednu divnu najavu za vas!

25. i 26.5. održaćemo bazičnu edukaciju iz transakcione analize koju iz milošte zovemo – TA101. Ovaj kurs otvara vrata transakcione analize koja nalazi svoju primenu u psihoterapiji, organizacijama, edukaciji i savetovanju. TA 101 je, naime, uslov da nastavite edukaciju u ovom modalitetu, ali nije namenjen samo onima koji planiraju da krenu tim putem. Naprotiv, otvoren je za sve one koji su radoznali da razumeju sebe, druge, svet, na nove načine.

TA 101 služi da vas upozna sa osnovnim konceptima ovog moćnog terapijskog modaliteta, teorije komunikacije i omogućiće vam da sagledate svakodnevne situacije na nove načine, da počnete da mislite u opcijama. Transakciona analiza je humanistička i optimistična teorija i iz tog razloga TA 101 ljudi često opisuju kao inspirativan i aktivirajući.

Trening će biti u Gornjem Matejevcu kod Niša, i ako pratite moj rad, onda predpostavljate – biće na otvorenom 🌳 Tako da ćete imati priliku da istražujete da se povežete sa prirodom, dok učite i osvešćujete nove opcije i načine sagledavanja situacija.

Trening traje od 10 – 18h oba dana. Učesnice/ci dobijaju potvrdu o završenom treningu i 16 sati edukacije.

Trening vodi Maja Delibašić, PTSTA-P (nisam stigla da se pohvalim pa evo ovako, kao uzgred, da prijavim svoje novo zvanje 🎉), a superviziraće ga Eleonore Lind, TSTA-P, tako da ćete imati priliku da učite od dve edukatorke i čujete različite ideje.

Obe se radujemo da vas upoznamo i podelimo sa vama svoju strast za TA!

Prijave i dodatne informacije na centarnovilist@gmail.com ili ovde.

Cena je promotivna – 12000 dinara (moguće je plaćanje u 2 rate)

⏳ Rok za prijave je 20.5. ili do popunjavanja kapaciteta.

Vidimo se uskoro!

Priprema za bolnicu

Ideja da pišem o ovome vezana je za moju trenutnu lokaciju – soba 1, Očna klinika KC Niš. Mislim da može biti neke koristi od ovog trenutno vrlo živog iskustva za neke od vas koji će se, nažalost, naći u sličnoj situaciji – da pripreme dete za boravak u bolnici i operaciju, kad realno nema mnogo vremena za pripremu. Uz to, mislim da je važno da naglasim, da vam ne nudim univerzalno rešenje nego jedno iskustvo i neke ideje.

Ova konkretna, naša, situacija počela je danima ranije kada je moja najmlađa ćerka (5 godina) povredila oko. Par dana oporavak je išao dobro, a onda su se stvari promenile pa je krenulo na gore i rečeno nam je da će morati da je operišu – sutra. Ovo nije razvoj situacije koji planiramo, mada nam je kao roditeljima često jedan od mračnih scenarija kojima se ili mučimo zamišljajući ih ili ih sklanjamo i ne dozvoljavamo da dobace do svesnog. Kad se suočimo sa tim mislim da je bitno nekoliko stvari da situacija bude lakša i njima i nama. Neke od njih su u našoj moći, a neke od njih van našeg uticaja.

Prva, velika stvar je način na koji su nas primili lekari, sestre i tehničari na Očnoj klinici u Nišu – otvoreno, sa prihvatanjem i strpljenjem za petogodišnjakinju (koja nije nužno raspoložena za saradnju), i jednom autentičnom brigom za nju pre svega, a onda i sa jasnim informacijama za mene o tome šta se dešava i šta će se dešavati, koji su potencijalni scenariji i dobri i loši – ovo je omogućilo da obe krenemo u ovaj poduhvat sa mesta poverenja i sigurnosti u dobru nameru i volju onih koji za nas treba da se pobrinu. Ovo je dobra varijanta onoga na šta u velikoj meri ne možete da utičete. Donekle jeste bitno kako se vi ponašate, jeste li smireni, da li se napadate ili se branite, jeste li u stanju da čujete šta vam kažu… ali to je samo donekle, kažem. Svako od nas je odgovoran za svoje postupke bez obzira kako se drugi ponašaju.

Poverenje je jedan od preduslova za relativnu smirenost i roditelja i deteta. Ovo poverenje za neke ljude postoji u startu, jer se veruje instituciji ili zvanju – ‘bolnica’ ili ‘doktor’ su reči koje čine da verujemo u stručnost i dobronamernost i bez drugih informacija – ili su to nekad bile. Nažalost višedecenijski raspad različitih sistema u ovoj zemlji je doveo do toga da najveći broj ljudi bude nepoverljivo prema ovim institucijama, nisu čak ni neutralni nego baš otvoreno nepoverljivi. Kada roditelji nemaju poverenja u lekara ili instituciju, deca to znaju, odnosno osećaju i to pojačava njihov strah. Ono što nije u vašoj moći je kako će vas neko drugi tretirati, gotovo je sigurno da ćete naići na lekare ili sestre koji će biti neprijatni prema vama, prema detetu ili prema svojim kolegama, da će biti onih koji neće da razgovaraju sa vama tako da ih razumete, koji će da budu ljuti na vas što pitate ‘gluposti’ i slično, ali ćete naići i na one koji dolaze sa mesta brige, zainteresovanosti, poštovanja, uvažavanja… ono na šta možete da utičete je kako ćete vi da uđete u situaciju – što ne mora biti sa poverenjem, ali je dobro da bar budete neutralni i da dozvolite da iskustvo koje imate (ne neko koje ste imali, ili koje je neko drugi imao) formira vaše mišljenje o osobi sa kojom ste u kontaktu umesto da ulećete s predrasudama. Ako nemate poverenja, tražite drugo mišljenje. Ali najčešće nema razloga da pravite frku, da vičete na lekare ili sestre i slično, to ništa ne pomaže dete se dodatno uznemirava i pre dobije utisak da ste bespomoćni što pojačava nesigurnost jer ste mu vi izvor zaštite.

Ono što nije vezano za kratkoročnu pripremu, već je emotivno-vaspitna priprema za ovakve situacije, a na koje kao roditelji imate uticaja je – da je vaš odnos sa detetom odnos ljubavi i poverenja i da je dete u stanju da toleriše frustraciju.

Odnos ljubavi i poverenja podrazumeva da ste vi svom detetu izvor sigurnosti. Kao takvi vi ste u stanju da obezbedite da se dete oseća zaštićeno, zbrinuto i voljeno. Ovo omogućava detetu da bude relativno smireno ili da bar može da se umiri u kontaktu sa vama posle strašnog iskustva. Građenje ovakvih odnosa je celoživotni proces, koji zahteva od roditelja različite sposobnosti i načine reagovanja u različitim fazama razvoja i biće značajan resurs ili značajna prepreka (ako nije izgrađen) u velikom broju situacija koje zahtevaju adaptaciju na nove uslove, naročito kad su uslovi nepovoljni. To je dobra investicija roditeljevanja, ako niste ili imate utisak da u odnosu nešto ne štima, vreme je da počnete da investirate više u to nego u neke druge stvari.

Što se tiče trpljenja frustracije… odlasci kod lekara uglavnom nisu prijatni, a kad ste se povredili ništa nije prijatno, a kamoli da vam neko čačka to gde vas boli – a to je neminovan deo procesa. Ne mislim naravno da treba od dece da pravimo Spartance, samo da je potrebno da su naučili da neće uvek biti po njihovom, da veruju roditeljima da neće od njih tražiti da se izlože nepotrebnom bolu i frustraciji samo da bi demonstrirali svoju moć, ali da takođe neće odustati od nekih za dete neprijatnih iskustava koje su za njegovo/njeno dobro, i da ih neće ostaviti u tom iskustvu same bez obzira na bilo šta, na primer na to koliko roditelja sve to frustrira. A frustriraće – dete u bolu, koje plače i onda plače jače, i onda ne da da ga pogledaju, pipnu (što su  sasvim normalne reakcije),vaša potreba da ga zaštitite od tog invazivnog tretmana i istovremeno znanje o tome da je to jedini način da zapravo situacija krene na bolje. Dete mora da ima poverenje da vi možete da podnesete, da bi ono moglo da podnese.

E, sad od trenutnih stvari – detetu je neophodno reći istinu. Ne – idemo da prošetamo, nego – idemo u bolnicu. Što? Doktori će da te operišu. Šta to znači? Moraće da ti izvade nešto iz oka da bi ponovo mogla da vidiš. Kako? Znam da će prvo da ti daju injekciju da se uspavaš, onda će da te stave na specijalan krevet i onda će svojim alatom da ti poprave oko. Kako? Ne znam, to znaju samo doktori. Jel to boli? Tada ne, ali mislim da će malo da te boli kad se probudiš. Jel ćeš ti da budeš tu? Biću sa tobom dok se ne uspavaš, posle toga će da me pozovu kad se probudiš. Hoću da ti budeš sa mnom! Znam, ali to nije moguće, biću sa tobom koliko god mogu… Istina nije nužno udobna, niti umirujuća, kao laž, ali vam na duge staze čuva odnos sa detetom. Jasno i mirno izrečena istina čini da dete bude pripremljeno umesto da se šokira kad ga umesto u park dovedete u bolnicu. Ono što sebi tako kupite je samo trenutni mir, po cenu kasnijeg jačeg uznemirenja i povrede odnosa jer sada dete ne može da vam veruje kad kažete ovo neće da te boli ili doktor će samo da pogleda. Laganje se ne isplati, ni vama ni njima.

U minimalne stvari spakujete tešilicu ako je dete ima (lutku, jastuk, ćebence sa kojim spava) i nekoliko igračaka kojima ćete moći da se igrate dok čekate i dok se oporavljate (u ovom kontekstu telefon nije igračka, nego sredstvo komunikacije). Dete će da kroz igru komunicira sa vama kako mu je i da obezbedi sebi šta mu je potrebno. Dobre igračke su superheroji, magična bića i ljudi ili životinje (moj izbor su bile barbika (koju je skoro dobila pa se sa njom intenzivno igra), figurice majstor Tigrice i jednoroga i mali plšani meda). Oni će da omoguće pravljenje mini predstava ili igranje uloga kada vam je kretanje ograničeno na krevet. Najčešće će se dete pre intervencije igrati agresivnih igara, udaranja, tuče, povređivanja, bacanja… između likova, što je sasvim u redu, naravno. Agresivna igra je tu da dete dođe u kontakt sa svojom moći i da smanji strah i anksioznost koje su prirodna reakcija na ove situacije. Dok posle, može da se igra lečenja, brižnih igara i kako bude bolje, prijaće da mu čitate nešto što voli, da boji, crta, igra na slovo na slovo, karte, xo… Ovo sve zapravo omogućava detetu da na svoj način obradi situaciju.

Telefon i igrice ili video na njemu, mogu naravno da umire dete, ali ne idu dalje od toga. Igra zapravo pomaže da obradi svoj emotivni doživljaj i uz to da se ojača veza sa vama, jer se kroz igru i povezujemo.

I na kraju, kada ste sa detetom u bolnici, to znači da ste u službi tog deteta, što pak znači da će vaše elementarne potrebe da budu zanemarene na neko vreme. Bitno je da možete da prihvatite da niste bitni, neko vreme. Razvojno (iz ugla transakcione analize) vraćamo se u razvojnu fazu ‘bića’, kada su roditelj i beba u simbiozi te roditelj vrši najveći broj funkcija za dete, i to je u redu. Ali znači da će da vam treba dosta strpljenja. I da će i vama trebati neko vreme za oporavak kada se frka završi, da vi možete da se pobrinete za sebe (ili dozvolite nekom drugom da se pobrine za vas), obradite svoj doživljaj i date mu smisao.

Bezbedno detinjstvo…

Maj je bio, u mnogome, težak mesec. Počeo je sa tragedijom, nastavio se previranjima, neslaganjima, onda protestima i, evo, završava se bez odgovora i odgovornosti…

Kao posledica težine, neke stvari su se pokrenule i u okvirima naših zajednica, manjih i većih. Razmišljam dok ispraćam maj, o tome šta smo mogli a nismo, šta možemo, šta nećemo.

Srpska asocijacija za transakcionu analizu  – SATA, je organizovala tribinu sa idejom da pričamo o tome kako možemo da učinimo da pravo na bezbedno detinjstvo nije samo fina ideja, nego stvarnost. Govorili smo iz svojih teorijskih modela i iz prakse koju imamo. Marina Banić, Nevena Čalovska, Milan Radovanović i ja smo se složili da ima loših i dobrih vesti, ima onoga što se ne može promeniti (to je ono što je u prošlosti) i onoga što možemo promeniti (to je ono što je sada i što dolazi) ako se usudimo da delamo smisleno i dugoročno,umesto da na brzinu pokušamo da rešimo/pokrijemo ono što se desilo.

Bilo je interesantno iskustvo govoriti sa onima od kojih sam učila posao koji radim. Bilo je sjajno da se podsetimo kakvu realnu moć imamo, kao roditelji, nastavnici, psiholozi, terapeuti, kao ljudi… u trenutku kada bespomoćnost deluje kao jedina opcija.

Dozvoliti sebi da osetite svoj strah, svoju ljutnju, svoju tugu, a ne dozvoliti da vas preplave, parališu, skrhaju nego da vas umesto toga pokrenu na akciju da zaštitite ono što je ugroženo (bilo deo sebe ili svojih zajednica) je zadatak koji nam je dat i čije će rešavanje da odredi u kom pravcu naše društvo ide dalje.

Jako sam zahvalna što sam deo ove priče i što ova priča, profesionalna i ljudska postoji. 

Majka Zemlje 2023

31. marta se, posle mesec dana, završio trinaesti Internacionalni festival KRIK ŽENE, sumiramo utiske po svetu. Gornji Matejevac je bio jedino mesto na Balkanu na kome su žene i devojčice mogle da u njemu učestvuju uživo. Mnogo sam ponosna na to, a još više na činjenicu da je događaj u kompletu organizovan i sproveden, bez novca sa izuzetnom energijom i dobrom voljom volonterki koje su ga omogućile.

U okviru festivala održano je 5 radionica pisanja poezije. Zahvaljujući angažovanju Milice Bugarin, 15 devojčica starijih razreda Osnovne škole ‘Karađorđe’ iz Matejevca, je prošlo kroz radionice i kao rezultat napisale su 2 kolektivne i 5 samostalnih pesama koje su posle festivala izložene u holu njihove škole. Jedna od velikih radosti mi je što su neke od njih pisale poeziju po prvi put, i kroz proces traženja svog glasa nalazile i samopouzdanje da izraze sebe i da stvaraju.

Dve radionice pisanja za žene su imale 15 učesnica i bile su izuzetno intenzivno iskustvo, povezivanja i kreativnosti. Bila je privilegija deliti prostor i energiju sa ovim moćnim ženama od kojih najmlađa ima 20, a najstarija preko 65 godina.

Radionica za klinceze je bila pripovedačko-slikarska i 7 devojčica između 3 i 7 godina je učestvovalo u stvaranju slike inspirisane istraživanjem prirode, time šta sve devojčice mogu postati i bojama.

Na kraju 25. marta u podne izmešale smo svoje glasove, devojčice, devojke i žene – radovale se, plakale, URLALE i ustale!

Program festivala KRIK ŽENE

Program festivala

KRIK ŽENE nam se približava! Festival u drugim zemljama i na drugim kontinentima uveliko traje i možete da vidite šta se sve dešava kod http://www.womanscreamfestival.com

Prijave za radionice su otvorene i biće do kraja nedelje. 21. i 23. u saradnji sa OŠ ‘Karađorđe’ i nastavnicom Milicom Bugarin pravimo radionice za učenice viših razreda. Radionice 24. i 25. marta su otvorene za sve. Delite, pišite i dođite! Da slavimo zemlju i žene koje je čuvaju. Da stvaramo zajedno.

Ovo će ujedno da bude ovogodišnji početak zajednice Žensko selo. Nisam mogla da zamislim bolji. Jako vam se radujem bilo da dođete da pišemo zajedno, bilo da dovedete svoje ćerke, bilo da ste samo tu sa nama.

Za Zemlju volimo, URLAMO, ustajemo!

For Earth we love, WE SCREAM, we rise up!

#womanscream2023 #womanscream #motheroftheearth

Pravimo svoje selo

U vezi prethodnog teksta – evo predloga:

Želim da formiram podržavajuću žensku zajednicu. U kojoj će da bude moguće da svaka od nas dobije podršku kakva joj je potrebna, koliko je to moguće.

Da podelimo iskustva koja imamo, da nalazimo rešenja zajedno, da razmenimo preporuke za knjige ili recepte, da naučimo jedna drugu onome što znamo, da čujemo kako si i još šta si napisala, izmaštala, napravila, da podržimo i osmislimo istraživanja ili projekte, da pričuvamo decu i ljubimce (kad nema ko drugi) da možeš da napraviš pauzu, da popijemo kafu na miru, uradimo vežbe disanja ili istezanja, pomognemo u pronalaženju ili pokretanju posla… šta god da možemo jedna za drugu.

Ja verujem da možemo mnogo – zajedno

Zajednica je otvorena i sve ste dobrodošle. Odvojićemo jednu nedelju u mesecu koja je dan za ovo neimenovano selo – postojaće, dakle, pre u vremenu nego u prostoru. Sastajaćemo se na otvorenom, tako da zajednica može nesmetano da raste i da ima mesta za sve.

Ovo meseca, marta, sastajemo se kroz KRIK ŽENE, internacionalni festival ženske poezije koji je ove godine posvećen ženama koje obrađuju zemlju i koje je brane. Više informacija imate ovde – Krik žene.

Ako hoćete da nam se pridružite, do prvog susreta razmislite o tome – Ko bih volela da budem u ovoj zajednici? Šta bih volela da dobijem za sebe? Šta bih volela da ponudim, dam drugima? Zapišite i pošaljite mi bilo ovde kao mejl ili porukom na instagram profilu @psihogloginja.  (sasvim je u redu da napišete i nešto poput – ja hoću, ali ne znam odgovore na ova pitanja – zajednica je kao što rekoh otvorena)

Namera je bitna, i ako birate da budete deo ovog sela potrebno je da to bude namerno, ne usput, kao razbibriga i zezanje (mada će toga definitivno biti) već sa jasnom idejom da je zajednica ekosistem koji funkcioniše samo ako svi njeni članovi dobijaju ono što im je potrebno i daju ono što mogu i imaju.

Javite se preko kontakt forme ili na mail centarnovilist@gmail.com i javljam vam vreme i mesto prvog susreta.  Radujem se proleću sa vama!

Potrebno je selo…

(#tbt – jedan davni tekst, i dalje aktuelan)

Pišem ovo u iščekivanju trećeg deteta i u susret 8. martu. Oba su mi povezana sa ogromnim entuzijazmom i nadom, verovatno neopravdano… Kako bilo, inspirisana sam da pišem Majkama (sa velikim M). Najveći deo ovoga važi za Roditelje uopšte, a Očevi će mi oprostiti, ali iako su i oni pritisnuti više nego ikada, ipak Majke trpe najjači udar.

Afrička poslovica kaže da je potrebno selo da se odgaji dete… Skoro sam naišla na pitanje ‘Ali, šta da radimo kad nema seljana?’. ‘Selo’ u ovom slučaju nije ruralno naselje, već način života tipičan za relativno male, višegeneracijske zajednice. Zajednice u kojima se ljudi poznaju, dele dane, neguju jedni druge, obraćaju pažnju na decu i stare čitave zajednice… Nestanak ovih ‘sela’ nas je sve ostavio u neprilici, ali najveću štetu trpe Majke kojima se u dve ili tri generacije gotovo u potpunosti izgubio socijalni kapital. U par generacija Majke su ostale uglavnom same.

Svaka Majka bez ‘sela’ oseća frustraciju zbog nezadovoljenih primarnih potreba. Nedostatak zajednice na koju možemo da se oslonimo uništava naš kvalitet života. Nuklearna porodica (mama, tata, deca) čiji je idejni i idealni cilj bio da nas oslobodi zajednice koja guši se pokazala kao loša na razne načine:

  • Ogroman pritisak je svaljen na roditelje da nadoknade ono što su zajednice pružale. Po jednom istraživanju da bi se izgradila psihološka otpornost kod deteta, neophodno je da ono redovno bude u kontaktu sa bar 12 odraslih osoba (ovo će mu omogućiti da usvoji različite modele reagovanja u različitim stresnim situacijama). U našim zajednicama kakve su danas, ovo je teško izvodljivo.
  • Prioriteti su nam ‘izmešani i izmešteni’ jer pokušavamo da odgovorimo na previše potreba istovremeno. Izgubili smo iz vida šta je ‘normalno’ i zato nam deluje da hronično ne radimo i ne ostvarujemo dovoljno. Nedostatak ‘sela’ iskrivljuje sliku koju Majke imaju o sebi, pa se često osećamo kao da je to što nam je teško u našoj ulozi majke, posledica nekakvog našeg nedostatka i da treba da se još više napregnemo da ga otklonimo.
  • Kao roditelji se osećamo nesigurno i uznemireno jer nam nedostaju granice koje obezbeđuje dobro poznata zajednica u kojoj rastemo i živimo. Zbog ove nesigurnosti i anksioznosti često se prečvrsto držimo svojih roditeljskih ideala i uzora, po cenu da nam to narušava kvalitet odnosa i života. A sve da bi se zaštitili od prevelikog broja ‘ispravnih’ opcija i načina da se bude ‘dobar roditelj’ koji prete da nas preplave.
  • Prirodni način odrastanja je onemogućen najvećem broju naše dece. Sve ređe možete da sretnete čopore dece različitih uzrasta koja lutaju i istražuju zajedno, čopore koji sami sebi organizuju vreme i aktivnosti… Neke od meni najdražih uspomena iz detinjstva su vezane za takav jedan čopor iz I Bloka u kome nas je bilo od 6 do 18 godina. Nismo naravno delili sve aktivnosti, ali smo delili prostor i priče. Učili smo kako se igra basket i koja je dobra muzika, kako se poštuju pravila, kako da paziš da te ne udari klis, a ni lopta. Roditelji male dece su mogli bezbrižno da puste svoju decu van svog nadzora, jer su veliki obraćali pažnju i štitili ako je bilo potrebno. Niko to od velikih nije tražio, prirodno je da obratiš pažnju na sitne članove svog čopora.
  • Osećamo se nemoćni pred svim obavezama i pritiscima. Trčimo naokolo ‘kao blesavi’ pokušavajući da deci i sebi nadoknadimo interakcije, stimulaciju, prilike za učenje koje su nekad bile lako dostupne, a sada zahtevaju značajno vreme i logistiku. Radost, lakoća i zabava koju ovim želimo da postignemo nam najčešće izmaknu.
  • Partnerstva su nam opterećena potrebama za koje smo se ranije oslanjali na zajednicu, pa imamo nerealistična očekivanja od partnerstva i partnera. Često postoji ideja da moramo biti nezavisni, kao individua ili porodica, i stidimo se svoje potrebe za drugima, za podrškom i negom ‘sa strane’, koja ne samo da je prirodna i normalna, već je neophodna jer – mi smo projektovani da živimo u zajednicama.
  • Osećamo krivicu zbog, manje više, svega: nemamo vremena da se igramo sa svojom decom, prestrogi smo, previše dopuštamo, ne mazimo dovoljno, mazimo previše, ne radimo dovoljno, radimo previše, dozvoljavamo previše vremena pred ekranom, previše slatkiša, ne forsiramo dovoljno brokoli i artičoke…
  • Na kraju, oslanjamo se na društvene mreže za povezivanje sa drugima, ali se ne retko zbog njih osećamo lošije, jer se i dalje osećamo usamljeno, kao da nas ne vide zaista, a često je tu i doživljaj da nas ne razumeju ili čak osuđuju.

I kuda ćemo sa ovog mesta?

Kako bi bilo da probamo da mislimo drugačije…

Majko, ti i ja nismo problem! Mi radimo i više nego dovoljno. U nedostatku ‘sela’ stavljene smo u nezavidnu poziciju. I dalje smo na udaru opresivne društvene strukture, samo je ugnjetavanje suptilno i prikriveno, i zove se sloboda, pa je nezahvalno boriti se otvoreno.

Malo je verovatno da ćemo imati priliku da odgajamo decu u ‘selu’ (ja na primer živim u selu, ali zajednice nema, kao ni u gradu), ali to je u redu. To nije put za našu generaciju. Kakav bi taj put mogao da bude…

Prvo i osnovno – Majko, činjenica da ti je ponekad teško da budeš majka nije odraz tvoje neadekvatnosti, već okolnosti u kojima živimo. Vežbaj da budeš nežna i saosećajna prema sebi. U ‘nikad dovoljno’ kulturi, kaži – Da, nisam savršena, ali jesam dovoljno dobra! I da… Uradi svoj deo, i samo svoj deo – to je dobra mera.

Prihvati i poštuj svoje potrebe! Dok god zanemarujemo svoje potrebe nećemo imati snage da promenimo i poboljšamo svoje okolnosti. Ja često kažem da ‘o potrebi nema pregovora’ jer je zadovoljavanje potrebe neophodnost, a ne luksuz. O željama možemo da većamo, pregovaramo, mislimo… Dok potrebe – zadovoljavamo u najkraćem mogućem roku i na najbolji način koji nam je dostupan.

Vežbaj ranjivost i iskrenost. Bogate, sigurne, autentične veze su neophodne za rast, a njih ne može biti ako nisi spremna da budeš otvorena. Ja sam imala sreću da vodim dve vrlo različite grupe za Majke (jednu edukativnu, drugu za podršku) i moj najjači utisak je koliko je samo iskrenost i prepoznavanje kako nam je svima teško, na ovaj ili onaj način, dovoljna da se ove grupe povežu i postanu ‘selo’ za sebe. I zato govorite istinu, čak i kad ste jedine koje to rade, nekome će značiti da čuje da nas ima još koje smatramo uspehom što smo stigle da operemo kosu.

Prihvati i pokaži svoje snage. Šta je ono zbog čega se osećaš živom? Šta te napuni energijom? Gde ti vreme proleti? Ko bi ti bila svom ‘selu’ da ga imaš? Radi baš to.

Postani deo nečega. Volontiraj, kreni na ples ili na pletenje, organizuj klub za čitanje… Šta god da te inspiriše ili zabavlja.

Napravi svoje ‘selo’ ili više njih. Organizuj zajednice na koje ćeš moći da se osloniš i koje će da ti služe kao sigurnosna mreža ako padneš. Od početka vremena Majke su nosile životni teret – zajedno. Nema razloga da mi radimo drugačije.

Šta me je naučila trapija igrom

Od 5. do 11. februara se obeležava Internacionalna nedelja terapije igrom pa u to ime, iako već neko vreme nemam specijalnu sobu za igranje, hoću da podelim sa vama šta sam ja dobila od učenja i praktikovanja ove vrste terapije.

1. Naučila sam da se igram. Možda zvuči  malo tužno da neka osoba ne zna da se igra, no tako je. Jedini načini koji su meni ostali kao opcije za igranje u odraslom dobu su bili čitanje i ples. Bilo mi je izuzetno teško, bolje reći dosadno, da se igram sa svojom decom, mogla sam da im čitam, da kratko slažem kocke ili slagalice i naravno da obezbedim uslove za igru pod uslovom da ne moram da učestvujem. Učeći terapiju igrom prošla sam kroz jedan proces povezivanja sa svojim unutrašnjim Detetom koje se zapravo prilično dobro zabavlja na čajankama, u kućicama za lutke, voli da glumi i da se mačuje. Uspela sam da uživam u imaginativnoj igri, umesto da se u njoj smorim.

2. Stekla sam veliko poštovanje za igru. Pošto je igra nešto što deca rade, mi, kad porastemo, imamo sklonost da je doživimo kao nebitnu, detinjastu, nepotrebnu, glupavu aktivnost koja ničemu ne služi. Ovo naravno ne može biti dalje od istine. Međutim zbog ovih ideja, mi doživljavamo ekspanziju investiranja u intelektualni razvoj dece kroz razne edukatovne aktivnosti, i činjenica je da naša deca značajno bolje govore jezike, imaju sjajne matematičke veštine, programiraju robote… No istovremeno im nedostaju praktične veštine – ne oblače se sami, ne umeju da vežu pertle, ne znaju sami da spreme hranu, vršnjačko nasilje eskalira, nema tolerancije na frustraciju, samoregulacija im je vrlo loša… Slobodna igra zapravo pomaže i omogućava izgradnju ovih kapaciteta. Ona zahteva veliki istovremeni rad različitih centara u mozgu i zato je iscrpljujuća kada niste utrenirani (što znaju roditelju koji sednu da se igraju sa svojom decom i posle 15 minuta shvate da su umorni). Igra je neizmerno važna i vredna za razvoj.

3. Agresivna igra je super. Veliki broj ‘sitnijih’ problema i najveći broj anksioznosti se rešava agresivnom igrom. Razmišljala sam da ih možda i ima toliko jer je deci zabranjeno da se igraju agresivnih igara… Umesto da ih pustimo da se igraju mi iskoristimo priliku da vaspitavamo, kad mu vreme nije. ‘Ne, pa zašto udaraš medu, zagrli ga meda je dobar.’ Igra je zapravo jedino mesto gde agresivnost nije problem – služi da se osvesti i vežba lična moć, i ponekad je samo zabavno. A mo tu reagujemo, a kad treba da postoje posledice za korišćenje agresije mi gledamo da ih opravdamo, izvučemo i oslobodimo tih posledica. Ubiti nekog mačem dok mu osvajate brod i još se tome radovati – zapravo nije problem,problem je kad gurnete nekoga malo jer vam ne da nešto što hoćete. Pustite decu da u igri budu moćna i strašna, a ne dozvoljajavjte to u drugim situacijama.

4. Kapacitet za prevazilaženje i rast je neupitan i uvek prisutan. Svi resursi i moć potrebna za razvoj i prevazilaženje bilo koje situacije i problema postoji u osobi. Posao terapeuta je da obezbedi uslove da se taj kapacitet ispolji. Ovu istinu je mnogo lakše videti sa decom jer je tako malo potrebno da bude mnogo bolje. Psiha odraslih je zatrpana mnogo većom količinom ‘đubreta’ koje mora da se raščisti da bi došli do tog mesta. Kako god, taj kapacitet, zvani fizis, je tu, a kad nečega ima do toga se može doći. Mi smo rođeni naštelovani na rast i rezilijentni. Sve što nam je potrebno da pebrodimo, preživimo, rešimo probleme, situacije… postoji u nama i ispoljiiće se ako se steknu uslovi i ako dozvolimo.

5. Mi ne postojimo van konteksta. U društvu koje visoko ceni individualnost, kad radite sa odraslima, može se i zaboraviti na to koliko ‘kako smo’ zavisi od sredine u kojoj smo. Mi možemo da kažemo odraslima – možeš da se preseliš, možeš da prekineš taj odnos, možeš da upoznaš ljude na drugom mestu… Deca nemaju tih opcija. Njihova dobrobit će često direktno da zavisi od dobre volje drugih da nešto promene, ne samo roditelja već i baka i deka, vaspitačica, učiteljica, nastavnica, vršnjaka… Kontekst će zato ponekad da određuje meru mogućeg razvoja ili promene. Naučila sam dakle da ne zanemarujem značaj okoline.

Nedostaje mi jako terapija igrom, i nadam se da ću od septembra upeti da pokrenem neke grupne programe za decu u prirodi. Rad sa decom zahteva i donosi posebnu energiju kao i rad u prirodi. Držite mi palčeve ❤️

Krik žene

U okviru internacionalnog festivala poezije KRIK ŽENE organizovaćemo događaj u Gornjem Matejevcu u periodu od 20. do 25. marta 2023. Fesival #WomanScream održava se po 13. put i ove godine se bavi specifično životom žena koje obrađuju zemlju i onih koje se za nju bore. Poljoprivrednice i ekološke aktivistkinje te njihova svakodnevna borba obuhvaćene su temom ‘Majka Zemlje’ iliti ‘Mother of the Earth’.

Meni lično je ovo jako bitna tema i jako mi se sviđa način izražavanja nezadovoljstva i podizanja svesti kroz umetnost pa vas pozivam da mi se pridružite da zajedno kažemo ‘Dosta!’.

Mi smo žene, i naviknute smo na to da živimo u situaciji u kojima naše Ne! i naše Dosta! ne uvažavaju. I pošto je, opet, meni lično, dosta toga – pozivam vas na mesto gde će neko da čuje vaše Ne! i gde će da mu posvedoče drvo, nebo, oranice i sestre, majke i ćerke podjednako.

Nema više vremena da budemo nevidljive jer nam vazduh nije za disanje, jer nam voda nije za piće, jer su voćke zbunjene decembarskim vrućinama i majskim snegovima, jer nijedno biće ne može da je preradi a u svima ima plastike, jer razvijamo društva u biofobične, a onda i u biocidne sisteme… i sve to otpisujući činjenicu da smo o sami ‘bio’ i da sistematski uništavamo svoje fizičko i mentalno zdravlje dok se zavaravamo da smo iznad, a ne deo, ekosistema.

Kako je rekla jedna od žena koje imam sreću da zovem učiteljicama, Christiane Pelmas: Bez obzira da li brinemo o svojoj porodici održavajući vatru na ognjištu, ili delujemo kroz neprofitne organizacije koje se obezbeđuju hranu gladnima, ćebad izbeglima, ili sedimo sa parovima u bolu njihovih neuspelih brakova… mi (žene) koristimo svoje značajne moći da jedva držimo zajedno samo površinske niti sveta, dok su njegovi temelji u plamenu.

Dođite da se setimo jezika, koji zaboravljamo ili smo zaboravile, koji će da nam omogući da osmislimo i kažemo kako nam je. Jezik nam doživljava ‘skupljanje’ poput pamuka u vreloj vodi, i već je teško da se razumemo. ‘Novojezik’ koji cveta smanjuje broj iskustava koje možemo da iskažemo, podelimo i da se oko njih povežemo. Ako ne možemo da se povežemo svaka borba za promenu će da bude borba jedinke. Kao jedinke mi možemo, kao što radimo, da držimo površinske niti da se svet ne raspadne – imajući dovoljno optimizma da rađamo decu i uzgajamo hranu, brinući o životinjama, štiteći sestre od nasilja, čisteći na svim mogućim nivoima, obezbeđujući sigurno mesto za osećanja, kuvajući, stvarajući umetnost… Pojedinačno ne možemo imati većeg uticaja potrebnog za promenu koja omogućava da preživimo.

Dođite da podelimo krik, ako niko drugi neće, čućemo jedna drugu i čuće nas zemlja, nebo i drvo. Da bar mi znamo da nas ima. I da je došlo vreme da kažemo – Dosta!

Festival će biti organizovan kroz niz susreta pisanja poezije i stvaranja na druge načine, za devojčice i žene i predstavljanje toga 25.3. Okupićemo se oko vatre da čitamo šta smo napisale ili šta su neke druge napisale koliko god glasno možemo. Javite se na centarnovilist@gmail.com ako želite da učestvujete u bilo kom svojstvu – dobrodošle!

Za Zemlju volimo, URLAMO, ustajemo!

For the Earth we love, we SCREAM, we rise up!

#womanscream #motheroftheearth

Dete li je, čovek li je?

Razmišljala sam danas o tome koliko bi nam bilo lakše da se nosimo sa svojom i tuđom decom kada bi ih posmatrali i prema njima se odnosili kao da su osobe. Kompletne, vredne, cele bez obzira na to koliko su male. Imam utisak da im, pošto ih doživljavamo kao da su u nastajanju i formiranju (što oni svakako jesu), ne dajemo pravo na neke stvari na primer da imaju mišljenje, da hoće ili neće, da biraju svoj put… na račun toga da ne znaju. Mislim, stvarno! Ja znam toliko odraslih što ne znaju, pa niko ne dovodi u pitanje to da li su osobe ili nisu.

Kad bismo, onako, vrlo progresivno i otvoreno, dozvolili da posmatramo decu i adolescente kao osobe u punom smislu, šta bi se promenilo? Šta bi ste vi promenili ako pogledate stvari kroz taj drugi okvir? Šta bi bilo drugačije da znate da oni jesu osobe, a ne neki polu-zgotovljen proizvod od koga mi treba da napravimo osobe?

Da li biste se drugačije ponašali kad neće da se pozdrave sa nekim vama značajnim ili biste nastavili da ih gurate? Da li biste i dalje tvrdili da znate bolje od njih koju školu žele da upišu ili ne upišu? Da li biste im rekli da su njima bitne aktivnosti i sadržaji ‘gluposti’? Da li biste ih terali da dele igračke ili daju svoje stvari nekome? (…sad kad razmislim o ovome ja bi kljucala ove likove sa nekih televizija, političare i zabavljače a naročito biznismene, da dele svoja bogatstva sa onima koji su u potrebi… treba da poradim na tome, ipak su i oni osobe…) Da li biste im kritikovali partnere ili prijatelje i branili im da ih viđaju? Da li bi se ljutili na njih kad se suprotstave nadređenom siledžiji? Da li biste ih štitili od posledica njihovih postupaka po svaku cenu?

Rekla mi je koleginica skoro, pošto sam joj poverila kako moje dete meni kaže kako neće da uči iako ima kečeve, ‘I šta? Ti ćeš sad to da pustiš?! Uuuu… ja ne bi mogla.’ A ja sam pustila. Delom zato što neću da budem licemer, jer stvarno provodim dane i dane u terapijskoj sobi, sa ljudima koje su roditelji i društvo vaspitali da nikako ne govore – Ne. (naročito bilo kakvom autoritetu), dajući dozvolu, ohrabrujući ih da postave te granice, da se zastupaju i čuvaju… A onda kad meni neko kaže to ne, ja da ‘gazim’, da ne poštujem i otpisujem. I drugim delom zato što, adolescenti naročito, imaju pravo da postave svoje granice, da odlučuju o nekim stvarima, da nauče da te odluke imaju posledice i tome slično.

Ovo naravno ne znači da ne vaspitavate, samo predlažem da kad vaspitavate uzmete u obzir da je preko puta vas osoba, kompletna osoba – iako je još uvek u razvoju, iako intenzivno raste i menja vam se pred očima. Osoba koja ne treba da zaslužuje da je tako vidite i tretirate, i kako kaže čika Ršum, ‘da je volite i razumete’.

Priča o motivima

Jedna od meni dragih je priča Fanite Ingliš, o motivatorima ili nagonima, iz milošte nazvanim Survia, Passia i Transcia. Ovi nagoni upravljaju našim životom i valjalo bi da budu u balansu, ako nisu – u problemu smo.

Nagon preživljavanja (Survia) nas motiviše da ostanemo u životu i pokreće nas na akcije koje nam to omogućavaju. Vidljiv je od starta i on je razlog zbog kog bebe sisaju iako im je to možda naporno. Zato što ovaj nagon postoji mi registrujemo svoju zavisnost od odraslih koji se brinu u o nama i gledamo dam im se adaptiramo čim možemo i koliko možemo da nas ne bi ostavili. Plač i dozivanje su jedno od osnovnih ispoljavanja ovog nagona, kasnije je to da tražim šta mi je potrebno i to sebi obezbedim, bilo hranu, kontakt, pokret…

Ekspresivni nagon (Passia) nas motiviše da izrazimo sebe, prvo kroz kreativnu upotrebu glasova koje možemo da proizvedemo, onda pokreta, onda kreativnim korišćenjem resursa… Ovo je nagon koji nas tera da stvaramo, da delujemo u svetu i na svet na nove, naše načine. Ovaj nagon je nagon za akcijom i rađenjem stvari, zato što želimo, zato što možemo. Passia je motivator koji vodi u napredak lični i globalni.

Nagon za povlačenjem (Transcia) nas vodi u ćutovanje, u pasivnost i odmor. I trenutnom rasporedu i poretku sveta u našoj kulturi on je najugroženiji, zato što je nepodržan, često shvata kao lenjost, nedruštvenost i slično. Međutim naša potreba za snom, za ćutanjem, za tišinom je normalna. Vreme koje provedemo u povlačenju je vreme koje nam služi da se povežemo sa sobom i sa onim što je veće od nas Prirodom, Naukom, Bogom, Univerzumom, Precima, šta god da je to u sistemu vrednosti koji je naš.

Ako postoji disbalans u snazi svakog od ovih motivatora u nama nastaće problemi u životu, jer nešto fali ili ga ima previše.

Grupe u najavi

Planiram da od aprila formiram dve različite grupe koje će raditi po principima eko transakcione analize i hoću da vam bliže predstavim te dve ideje, da biste mogli da razmotrite da li je to nešto što bi moglo da vas interesuje i da vam bude od koristi.

Ono što važi za obe je da će se odvijati na otvorenom, u kontaktu i saradnji sa prirodom. Priroda je u eko TA partner i živo prisustvo u procesu. Kroz povezivanje sa prirodom povezujemo se i sa sobom. Radićemo napolju bez obzira na vremenske uslove, što znači da vam je potrebna adekvatna odeća i spremnost da se izložite neprijatnosti ‘lošeg’ vremena i miru ‘lepog’ vremena. Ono što takođe važi za obe ove, ali i za grupe generalno, je da način povezivanja sa drugima koji se dešava u ovom setingu jeste specifičan i ne sreće se na drugim mestima. Grupe ne trpe foliranja i ne možete tako da pravite kontakt (samo iz persone, fasade ili foliranja), a da vas grupa ne prozove, karakteristično bez odbacivanja osobe. Vi i vaše autentično prisustvo, koje naravno uključuje personu ali je mnogo, mnogo više od toga, ste dobrodošli i prihvaćeni, obrabreni da zauzmete prostor koji vam pripada. Ni manje, ni više od toga. Grupa takođe poziva jedan način razmišljanja koji uključuje širu zajednicu, koji je etičan i fokusiran na delovanje na svoju okolinu. Grupa provocira društvenu odgovornost svojih članova, samo time što postojite u grupi, bez ‘guranja’ ili rada na tome.f

Prva grupa, od ove dve pomenute, biće tarapijska u pravom smislu te reči i ona će biti manja, imaće 6 do maksimalno 10 članova. Biće zatvorena, što žnači da pošto krenemo sa radom nećemo primati nove članove. Trajaće 2 sata i odvijaće se radnim danom popodne jednom nedeljno. Terapijske grupe inače služe da rešite, ali i osvestite probleme, teškoće, zastoje. U jednom od meni omiljenih TED dovora, kolega koji se bavi pozitivnom psihologijom, pravi šalu na račun toga da mi hoćemo kad dođete na seansu kod psihologa sa jednim problemom izađete od nas svesni da ih imate deset, da biste nastavili da dolazite i plaćate nam. Kako god zvučalo ja stvarno mislim da je dobro da osvestite koje probleme imate, bez obzira na to da li hoćete da se bavite njima ili ne. Potpuno je u redu da imate neku temu kojom ne želite da se bavite u ovom trenutku iako ste je svesni (ja imam u ovom trenutku 3, pored one 2 kojima se zapravo bavim ✌🏼). Međutim ako ste svesni da postoji neće vam, iz nesvesnog dela vas, kontrolisati odluke, bez uključivanja razumnog dela ličnosti. Grupa je sjajan način da osvestite ove stvari bez da se zapravo bavite njima, samo kroz prisustvovanje onome što drugi rade.

Grupa neće imati izdvojenu temu, niti zahteva prethodno iskustvo sa grupama, terapijom, eko TA… Svako od učesnika će pre prijema u grupu da ima jedan ili dva individualna sastanka sa mnom da možemo zajedno da procenimo da li je ova grupa dobar izbor za njih, ili pak postoji bolji okvir za rešavanje datog problema. U radu ćemo, naročito u početku, da se fokusiramo na razvijanje svesnosti o sebi i drugima (uključujući prirodu i sve njene manifestacije), zatim na povezivanje i pravljenje kontakta sa sobom i drugima, kao i na življenje sopstvene autonomije (ja sam osoba koja poznaje i živi u skladu sa svojim identitetom) i istovremeno homonomije (koja podrazumeva doživljavanje sebe u stalnom odnosu sa onim što je veće od nas).

Druga grupa je ženska grupa podrške koja će se dešavati jednom mesečno u noći mladog meseca. Ona je inspirisana radom jedne od mojih mentorki, divne Kristijane Pelmas, koja se na različite načine bavi ženama, ženskim grupama i okupljanjima, ženskim pričama i istorijom, povezivanjem i podrškom. Cilj mi je da napravimo mesto i grupu koja će da služi kao podrška ženama koje stvaraju i kretivno se izražavaju, u najširem značenju te reči. Bez obzira na to da li odgajate decu, vodite firme, pišete knjige, radite istraživanja, bavite se ručnim radovima, aktivistkinje ste, pravize hranu ili kozmetiku, bave se marketingom… grupa će da služi da podrži vaš kreativni izraz, pomogne u nalaženju puta kroz izazove koje to neminovno sa sobom nosi i istrajavanje u tome. Forma koje ćemo se držati je jedna od najstarijih ljudskih, ženskih formi okupljanja i povezivanja, a to je sedenje oko vatre i deljenje priča, izmaštanih i duboko ličnih. Svakako, deljenje svoje istine sa drugima i kroz to zauzimanje svog mesta u krugu, oko vatre. Ova grupa je otvorena za veći broj članica, 15 do maksimalno 20. I odvijaće se u ciklusima od po 6 mladina, odnosno 6 meseci. Prvi susret će biti 20.4. uveče.

Vrlo mi je uzbudljivo da mislim o ovim grupama, unapred im se radujem. Ako i vama deluju privlačno ili interesantno javite se, pitajte i hajde da napravimo promene zajedno!

Preispitivanje sopstvene rezilijentnosti

Rezilijentnost ili psihološka otpornost je kapacitet koji je bio na testu kod svih nas u poslednjih godinu dana. Rezilijentniji su se bolje nosili sa situacijom. Ali Rezilijentnost se gradi i jača, kao imunitet.

Razmislite o tome kada ste poslednji put uradili nešto što vas je izvelo iz zone komfora, nešto novo i neočekivano. Na primer, kada ste poslednji put:

Volontirali za nešto što vam je novo ili teško?

Uradili nešto neobično, čak iako je bilo rizično za vas?

Putovali u zemlju u kojoj do sada niste bili?

Probali hranu koju niste probali pre?

Išli neuobičajenim putem na poznato mesto?

Izabrali da slušate novu vrstu muzike?

Čitali o nečemu iz čiste radoznalosti?

Prihvatili tuđu ideju?

Sprijateljili se sa nekim uprkos očiglednim razlikama?

Tražili pomoć od nekoga, bez obzira na razlike u statusu?

Dozvolili sebi da se pojavite nepripremljeni i da improvizujete?

Preselili se u novo mesto?

Promenili pravac u karijeri?

Vratili se u školu da počnete iznova sa novim fokusom i disciplinom?

Dali ljudima koji rade za vas, deci ili partneru slobodu da donesu bitnu odluku?

(vežba preuzeta iz “Psychological capital”, Luthans, Youssef i Avolio)

Ako niste, sad je trenutak.

Kako se postaje transakcioni analitičar

Interesantno je da je transakciona analiza (TA), koja je kao terapijski modalitet insistirala i insistira na tome da joj teorija, koncepti budu tako jednostavni da se mogu bez problema objasniti osmogodišnjem detetu, ima sistem edukacije, prikupljanja potrebnih sati i polaganja ispita koji uvodi njene studente u jedno stanje konfuzije i samim tim nesigurnosti oko toga šta se od njih ustvari očekuje. Pišem ovo sa idejom da to razjasnim, potpuno svesna činjenice da mogu da napravim još veću konfuziju. Zato uzmite odavde ono što pojašnjava, a ono što ne koristi toj svrsi zanemarite.

Za početak TA ima 4 modaliteta. Modaliteti su Psihoterapija, Organizacija, Savetovanje i Edukacija i podrazumevaju različite treninge vezane za kontekst u kome će se primenjivati. U srbiji je uglavnom zastupljen psihoterapijski modalitet, ali polako i sigurno dobijamo kolege koji rade u organizacionom i edukatovnom modalitetu. TA učitelji/ce mogu da imaju različita zvanja u okviru modaliteta: – TA101 trener – je sertifikovani transakcioni analitičar koji je podržan da drži ovaj trening i ima pravo da drži samo bazični kurs TA; – CTA trener – može držati trening do nivoa sertifikovanog transakcionog analitičara; – PTSTA je trener i supervizor u treningu (osoba može imati ovaj status najduže 14 godina, posle čega gubi pravo da drži treninge i supervizira ako nije položila ispit); TTA – trener transakcione analize je položio ispit za edukovanje, može držati samo treninge i nema pravo da supervizira; STA – supervizor transakcione analize je položio ispit iz supervizije, može samo supervizirati i ne može držati treninge; i na posletku TSTA – trener i supervizor transakcione analize je položio sve ispite i može i držati treninge i supervizije na svim nivoima. Svako od ovih zvanja će imati označen modalitet P, O, C ili E za koji je osoba stručna,upisan u zagradi. Jako je bitno da obratite pažnju na ovo kada naiđete na ponudu za trening – ko ga drži i za šta je tačno sertifikovan.

Zatim, TA ima 3 nivoa treninga. Prvi je TA 101, osnovni kurs iz TA koji traje minimalno 12 sati a može trajati i više. Ovaj kurs služi da se upoznate sa osnovnim konceptima i da vidite da li vam to sve ima smisla za vas. TA 101 je uvek ‘pod zastavom’ nekog od internacionalnih udruženja, koje garantuju njegov kvalitet i izdaju priznate sertifikate. U Srbiji će to biti EATA ili ITAA (Evropska ili Internacionalna Asocijacija za TA). Jedino sertifikati izdati od ovih udruženja su važeći, i u tom slučaju kurs će držati bez izuzetka osobe koje imaju zvanje TA 101 trenera, PTSTA, TTA ili TSTA. Osim na ovaj način TA 101 možete položiti pismeno, bez odlaska na trening ako niste u prilici. Dobićete literaturu, pitanja i neko od TA ocenjivača će pregledati i proceniti vaše razumevanje teorije. Od pandemije na ovamo, pošto je zaživeo online način rada, ova forma nije tako korisna kao ranije s obzirom da možete da budete na treningu a da ne morate da dovedete trenera u svoju zemlju ili grad.

Kada ste završili TA 101, videli da vam je to inspirativno, smisleno i odlučili da učite dalje, krećete na napredni trening iz transakcione analize, nekad nazivan i TA 202. Napredni trening i kurseve u okviru njega ima pravo da drži samo osoba koja ima zvanje PTSTA, TSTA, CTA trener, TTA. Trening podrazumeva edukaciju iz TA u trajanju od minimalno 300 sati, obično spakovanih u 4 godine treninga. Najveći broj trenera i škola radi vikendima jednom mesečno, mada ima i onih koji rade radnim danima u kraćoj formi obično 2 puta mesečno. Organizacija treninga je ostavljena svakome od edukatora/ki da je napravi kako misli da je optimalno u kontekstu u kome radi. Trebaće vam i minimalno 75 sati TA supervizije koju vam može dati neko ko je PTSTA, STA ili TSTA Pored sati edukacije i supervizije iz TA, da biste izašli na ispit morate imati i sate edukacije iz drugih terapijskih pravaca ili druge relevantne edukacije, ličnu terapiju, superviziju iz drugih oblasti, sate kontakta sa klijentom u TA i van TA. Sveukupno minimalno oko 2000 sati različitih aktivnosti. U Srbiji gde imamo dragoceno malo adekvatno sertifikovanih edukatora/ki uopšte, ne samo u TA, prikupljanje sati može da potraje duže od onoga što je planirano i predviđeno kurikulumom. Ono što je bitno da znate je da u TA kao profesiji ne postoji stepenovanje, u smislu da je prvo zvanje koje možete dobiti CTA iliti sertifikovani/a transakcioni/a analitičar/ka. (U Srbiji postoje udruženja i škole koji daju diplome savetnika, praktičara ili slično, obično na pola edukacije – TA kao profesija ne priznaje ova zvanja, naročito jer u TA savetovanje zaseban modalitet za koji edukacija traje koliko i za psihoterapiju.) E sad, ma koliko neverovatno zvučalo, posle nekog vremena treninga i supervizije, vi ćete sa svojim trenerom/icom doći do zaključka da je vreme da počnete da spremate ispit.

Prva stvar koju bi trebalo da uradite u tom slučaju je da potpišete ugovor o izlasku na ispit sa EATA ili ITAA. Ovaj ugovor traje 5 godina i može se obnoviti, što znači da od trenutka kada vas jedna od ovih organizacija podrži da spremate ispit imate 10 godina da ga položite. Ispit ima pismeni i usmeni deo. Pismeni deo ima 4 sekcije kroz koje predstavljate sebe kao transakcionog/u analitičara/ku, svoj rad kroz studiju slučaja i svoje poznavanje teorije kroz 6 eseja. Pred kraj pisanja prijavićete ispit, i kada ga završite poslaćete ga koordinatoru koji će naći osobu koja će vaš rad oceniti. Proces je anoniman, tako da ocenjivač nema vaše, niti vi njegove podatke. Po završetku procene dobićete detaljan fidbek sa ocenom. Ako ste položili možete se prijaviti za usmeni ispit. Rok za prijavu je minimum 6 meseci pre nego je ispit zakazan. Kada vas prihvate kao kandidata za određeni ispit pripremate materijal koji obuhvata – 3 needitovana audio snimka vašeg rada sa klijentima (od kojih 1 rad mora biti individualni i 1 mora biti grupni) sa transkriptima po 5 minuta koje ćete prezentovati sa svake trake, svoj CV, detaljan log treninga (koji podrazumeva precizno upisane sve, gore pomenute, sate treninga, supervizije, klijent kontakta i lične terapije iz TA i van TA). Komisija koja vas ispituje će biti sastavljena od kolega iz različitih zemalja. Obično ima 4 ispitivača i 1 posmatrač (posmatrač je tu da prati rad ispitivača, a ne kandidata) Zvanični jezik ispita je engleski, mada se ispiti mogu organizovati i na drugim jezicima kada ima dovoljno ispitivača. Kandidat ima pravo na prevodioca. Ispit traje nešto više od sat vremena. Prethode mu sastanci upoznavanja i pripreme kandidata i ispitivača. A po završetku dibrifing (pošto je proces ispita poverljiv ovo služi da ispričate šta imate i da ga ostavite tu) i ceremonija dodele diploma i zahvalnica i proslava. U slučaju da ne položite imate naravno pravo da izađete ponovo. Proces je kao što vidite podugačak, minimalno traje godinu dana a obično oko 18 meseci. Dizajniran je da obezbedi u najvećoj mogućoj meri integritet profesije, i to da kad kao klijent odete kod transakcionog/e analitičara/ke to znači da ste otišli kod dovoljno dobrog/e transakcionog/e analitičara/ke.

Kada ste položili svoj CTA ispit i hoćete da idete dalje, postoji još jedan stepen edukacije koji vas vodi do zvanja trenera i supervizora u TA (ili neke od gore navedenih varijanti toga). Da biste dobili dozvolu i podršku od jednog od udruženja da edukujete mora da prođe bar jedna godina kako ste položili CTA ispit, posle čega možete da se prijavite za TEW – to je radionica za podržavanje (endorsement) treninga. Za nju pripremate pismeni rad u kome pišete o svojoj motivaciji, iskustvu, idejama o podučavanju, detaljan plan treninga koji planirate da držite, svoje ideje o superviziji, istraživanjima… I imate usmeni deo koji traje dva do tri dana u kojima branite svoj plan treninga, etiku, prikazujete deo treninga i supervizije, dobijate fidbek za to i možete biti podržani da krenete da se bavite treningom i supervizijom i dobijate zvanje PTSTA. Ako pak imate neke nedostatke, nećete biti podržani i imaćete 6 meseci da te nedostatke otklonite posle čega ćete moći da počnete da se bavite ovim ili pak možete da ponovo dođete na TEW. Od trenutka kad vas podrže imate 14 godina da prikupite potrebne sate aktivnosti i položite ispit za TSTA koji je, ako je moguće, komplikovaniji od onog prethodno opisanog i podrazumeva 3 puna dana teorijskog i praktičnog ispitivanja – prvi se tiče organizacije i etike, drugi treninga i treći supervizije. TSTA je najviše zvanje koje možete imati u transakcionoj analizi.

Uh… umorih se samo od popisivanja. Ne znam da li je išta jasnije osim činjenice da je TA trening vrlo kompleksna stvar. Ja sa svoje strane mogu da ponudim da je sve skupa vredno iskustvo. Da je sjajan način da osmislite sebi vreme i date si pravac. Da je u pogledu rasta, razvoja, razumevanja sebe i drugih neprocenjivo. Da je zajednica u koju ulazite vrlo podržavajuća, raznorodna i često zabavna. I, ja bih opet izabrala isto. Stvarno ništa ne bi menjala, sad kad razmislim…

Još po nešto o intuiciji

‘Ne možemo ostati i otići.’ kaže Klarisa. Ako krećemo ka svesnosti, inicijaciji, autentičnom življenju ne možemo istovremeno ostati nesvesni, ušuškani, svima na usluzi. Moramo da krenemo u šumu, kaže ona i ja se sasvim slažem, a vi?

E sad, da bi smo se usudile/i da odemo kod Baba Jage po vatru, kroz šumu, u nepoznato i neizvesno moramo da imamo na nešto da se oslonimo da nas vodi nepoznatim putevima šumskim. Ona kaže da je to intuicija, naš kontakt sa sobom i svetom, sa svim što je bilo i svime što jeste koji nas vodi, ako mu dozvolimo. U TA intuicija je zadatak unutrašnjeg Deteta, koje oseća i zna o stvarima mnogo više nego što Odrasli može o njima da misli i nauči.

Nažalost sve više zaboravljamo jezik kojim Dete govori i sve manje ga razumemo čak i kad ga čujemo, a činjenica je da je veliki broj ljudi ‘ogluveo’ za ono što Dete u njima priča.

Klarisa međutim kaže da ono što postoji, uvek postoji, ne može da se rastoči. Pa tako i intuicija, ako ste je imali uvek ćete da je imate. Pitanje je naravno koliko je zatrpana, u kojim slojevima duše, ali ako hoćete da je nađete i ponovo se oslonite na nju moći ćete. Moraćete da je hranite, vežbate, slušate i da joj verujete da bi ‘proradila’ i mogla bezbedno da vas provede kroz šumu da nađete svoju vatru.

To znači da rizikujete da ostavite ljubazni, servilni deo sebe, onaj deo koji hoće da se svima svidi i da ga po svaku cenu vole. I da postanete nešto drugačije. Tada – ako i birate da služite, da budete nežni, da se složite,  kvalitet akcija koje iz tog izbora izniknu biće takav da menja svet (nekad na sitno, nekad na krupno, uvek značajno).

Pa, idete li ili ostajete?

Spavajmo, sanjajmo…

Koliko je san zaista dragocen, shvatimo kad postanemo roditelji. S jedne strane, koliko je neprocenjivo imati neisprekidan san, s druge, koliko je neprocenjivo vreme koje imamo za sebe ‘dok anđeli spavaju’. U jednom od prošlih postova sam pisala o noćnim morama i noćnim strahovima, u ovom ću da podelim sa vama ideje i iskustva vezana za to kako pomoći klincima kada imaju problema sa spavanjem, kao roditelj, ne kao terapeut.

Usud je odredio da budem okružena ‘aktivnim’ spavačima. Moja deca ( i partner) su u različitim periodima i različitom intenzitetu – pričali u snu, mesečarili, škrgutali zubima, imali noćne more i strahove. Same po sebi sve ove stvari nisu bile posebno veliki problem, ako se dovoljno spava, međutim mogu da se komplikuju.

Na primer u dva navrata, sa 3 i sa 5 godina moja ćerkica je imala noćne more zbog kojih je počela da se plaši da ide na spavanje. Jedan deo ispoljavanja njenog straha je imao manipulativnu vrednost, jer je htela da spava sa mnom, ili sa tatom, ili sa oboje. Inače, jako je bitno da ne pomerate postavljene granice samo zato što je dete bolesno ili se plaši, ili je tužno… jer ćete ga tako naučiti da je to način na koji može da utiče na svet, dok je potpuno u redu da pomerite granice zato što to otvoreno traži od vas. Hoćemo da ih naučimo da otvoreno komuniciraju svoje potrebe, umesto da dobiju ovo ili ono manipulacijom. E sad, pošto su u našoj kući, vrata mamine i tatine sobe vrlo jasna granica, i nismo hteli da joj damo ono što bi je najlakše umirilo morali smo da nađemo alternativne metode.

Prvi put sam iskoristila plišanu ajkulu. Razgovarale smo o tome šta je to plaši kad spava, zmije su bile u pitanju, pa smo zajedno razmišljale o tome čega se zmije plaše i ko je osim mame i tate jači od zmija. Ja sam se ‘setila’ da ona ima jednu moćnu igračku, ajkulu sa velikim zubima i kako sam sigurna da se zmije plaše ajkula i da im zato ne prilaze. Predložila sam da ajkula počne da spava sa njom i da vidimo šta će da se desi. Posle toga dugo nismo imali problema sa uspavljivanjem, iako je i dalje povremeno imala strašne snove. Ajkula nam je, dakle, poslužila kao čuvar.

Drugi put, dve godine kasnije, opet zmije i opet odbijanje da ide na spavanje. Ovog puta sam je poslala na spavanje i rekla da je najbitnija stvar sada, da šta god da radi nikako!, ni u kom slučaju! ne sme da sanja male pufnaste zeke. ‘Zašto?’ ‘Nije bitno zašto, bitno je da mi veruješ i da nikako, nikako ne misliš na i ne sanjaš male pufnaste zeke.’ Na ovo sam dobila jedno zbunjeno ‘dobro’ i posle toga kikotanje. I to je bilo to, kad god bi joj rekla laku noć i napomenula da ne sanja pufnaste zeke ona bi se zakikoala.

Sledeće godine je imala noćne strahove, ali tu kao roditelj možete samo da stojite i gledate, i zato sam je odvela na muzikoterapiju. Iako su verovatno bili razvojni i prestali bi sami od sebe posle nekog vremena, ja sam izabrala da je odvedem na terapiju umesto da čekam i posle dve seanse su potpuno prestali, mada je ona nastavila da ide na terapiju još neko vreme. Pored muzikoterapije, mislim da je terapija igrom sjajna za ovu vrstu problema.

Najstrašniji noćni incident smo imali sa sinom. Naš desetogodišnji sin je upao u našu sobu usred noći, preplašen. Prvi put smo ga poslali nazad posle zagrljaja i konstatacije da je to samo san. Deset minuta kasnije se vratio još uznemireniji, plačući i u strahu. Pošto smo ga umirili dovoljno da može da priča, rekao nam je da je u njegovoj sobi narval (vrsta kita) koji umesto roga ima nož. Sutradan smo saznali da je dok je tražio nešto na YouTube-u video da postoji klip naslovljen ‘Pet ljudi koji su umrli igrajući ‘Plavi kit’ ili nešto slično, na slici je bio narval sa nožem umesto roga. Kako bilo, nismo se time bavili u 3 ujutru. U 3 ujutru sam ja krenula sa njim u njegovu sobu, smestila ga u krevet i pokrila i ‘legla’ preko njega. Kada su u panici, naročito kad nisu baš razumni (sa njim sam imala sličnu situaciju kada se probudio posle anestezije) korisno je dati im jasan doživljaj fizičke granice, jer na kraju krajeva, granice nam omogućavaju da se osećamo sigurno. Ovo je verujem jedan od razloga zbog kog teška ćebad imaju tako pozitivan i umirujući efekat, naročito na decu i ljude koji imaju anksioznost. Proverila sam sa njim da li još uvek vidi tog narvala, i kad je rekao da je još tu, fokusirala sam ga na disanje naredbama – Udahni. Zadrži dah. Polako izdahni. Kad se dovoljno umirio pitala sam ga da li se seća Hari Potera (već par godina im pred spavanje čitam Hari Potera (stigli smo do 6og dela), zato sam ga izabrala). I da li se seća šta je bauk. Ovo je imalo dvostruku funkciju – da aktivira deo ličnosti koji uči, pamti, misli logički i da pomeri fokus sa zastrašujućeg narvala. Inače bauk je u knjizi opisan kao stvorenje koje menja oblik i preuzima oblik onoga čega se osoba najviše plaši. Pošto se očigledno samo on plašio tog narvala, a troje nas je u sobi, ja sam mu rekla da sam zaključila da je to nešto poput bauka i verovatno se uništava na isti način. Pa sam tražila od njega da se seti kako se izvodi ‘Ridikulus’ čin. Ideja je da kad bauk preuzme oblik onoga čega se najviše plašiš, ti ga u glavi zamisliš kao nešto smešno i kažeš Ridikulus – ovo za posledicu ima da bauk promeni oblik tako da postaje smešan i nestane kada mu se smejemo. Ima zapravo dosta terapijskih tehnika koje se oslanjaju na ovu logiku, bilo sa crtanjem, modelovanjem, vizuelizacijom… U ovom slučaju to je bila vrsta vizuelizacije, i pošto je uspeo da narvala sa nožem umesto roga vidi sa cvetom umesto tog roga i u raznim bojama (vrlo hipi) i pošto je par puta zapravo izgovorio Ridikulus! mogao je da se vrati na spavanje. Na dalje nismo imali sličnih epizoda, što negde znači da je ova bila reakcija na trenutnu situaciju, a ne znak dubljeg trpljenja.

Roditeljevanje zahteva da se iznova i iznova prilagođavate situacijama u kojima nikada ranije niste bili i da nalazite rešenja za nove novcijate probleme kakvi vam ranije nisu bili u vidokrugu. Ono što ja stvarno mislim da može da vam pomogne je smisao za humor, prihvatanje sopstvenih ograničenja o toga da ćete neminovno grešiti, kreativnost i jasna svest o tome da niko na svetu ne poznaje vaše dete bolje nego vi – samim tim vi ćete da nađete vrlo personalizovana rešenja za njihove probleme. Konkretno, malo je verovatno da bih ja koristila bilo koju od ovih tehnika sa svojim malim klijentima, a bile su izuzetno efikasne sa mojom decom.

Šta je vama funkcionisalo? Koja bi vaša kreativna rešenja bila?

Crtice o ekološkoj praksi u transakcionoj analizi

Upoznajem se poslednjih godinu dana sa Eko TA pokretom, i sa sobom… Pokret su započeli Giles Berrow i Hayley Marshall i više o tome možete da saznate na njihovom sajtu ecota.dev.

Interesantno mi je što sam bila u nekom trenutku pomislila – to je to, sad poznajem sebe tako da me ništa ne može iznenaditi 😏. I onda krenem putem eko terapijske prakse i – iznenadim se 🤯

Eko TA je pokret, ne škola. Samim tim je predstavljen kao nešto što nije ničije i istovremeno pripada svima, kao Zemlja. Osnovna promena koja je neophodna da bi terapijska praksa bila ekološka, je da terapija prestaje da se fokusira samo na ljude, već uvažava i više-nego-ljudski uticaj kao bitnu i živu stvar u terapiji.

Psihoterapija je krenula od bavljenja manje više isključivo unutrašnjim sadržajima čoveka u terapiji – individua je bitna, nastavila svoj razvoj prebacivši fokus na odnos između ljudi – relacija je bitna, a eko praksa ide korak dalje i u proces uključuje ekološku stvarnost – među-povezanost je bitna (inter-connectedness).

Krećemo se od egološkog ka ekološkom selfu, cilj prestaje da bude autonomija i reorjentišemo se ka homonomiji (svesti o sebi kao delu nečeg većeg od sebe), iz relacionog prostora ulazimo u ekološki prostor koji uključuje ukupnost našeg iskustva, umesto da uključuje samo ljude.

Ako nismo povezani sa zemljom, sa drvetom, vazduhom… nećemo moći da se povežemo sa sobom, a onda ni sa drugima. Ili ako nam to i uspe, zahteva rad, ne dolazi prirodno – što bismo očekivali. Najprirodnija stvar je da budemo u kontaktu sa sobom i sa drugima, međutim toliko smo se otuđili od Prirode, da ono što je prirodno zahteva rad i napor… moramo da ga učimo iznova. I da ga pri tom modifikujemo, jer se prirodno često ne uklapa u društveno.

Vrlo mi je uzbudljivo da vežbam da menjam način na koji vidim svet i terapiju tako da bude ekološki. I da planiram kako da to uvedem u svoju praksu…

Za početak, na proleće počinjem grupu koja će da radi po principima eko TA 🌳🌳🌻🌾🌷🌳🌳