I šta ćemo sad?

(#tbt jedan od najjačih utisaka za mene ove godine jeste bio Konstraktin nastup na izboru za pesmu Evrovizije, tekst je bio moja reakcija na to)

Interesantna mi je priča koja se napravila oko izbora Konstraktine pesme da nas predstavlja na Evroviziji. ‘In corpore sano’ je, ispostavlja se, izazvala gomilu reakcija raznoraznih. I zapravo hoću da pričam sa vama o tome kako se to dogodilo i kako to da je teško ostati bez reakcije na tu pesmu.

Da se odma’ odredim, Konstrakta je meni lično jako draga. Delom zato što je doživljavam kao vrlo iskreno i autentično prisustvo u medijskom i socijalnom prostoru koji ‘zahteva’ foliranje. Delom zato što njene pesme često govore o mentalnom zdravlju i različitim fenomenima vezanim za njega. Ako ne slušate Zemlju gruva pesme kao ‘Jednom je sada’, ‘Mama’, ‘Tuga’, ‘Đango’ imaju ove teme (a nisu na njih ograničene), kao i Konstraktine solo – ‘Žvake’, ‘Neam šamana’ i sada ‘Triptih’. Ja sam dakle totalni fan i totalno nestručna da komentarišem umetničku vrednost ili kvalitet, van toga da za mene ona i njen rad imaju veliku vrednost i osećam se prepoznato i viđeno kad je slušam, nekako znam da nisam sama – Hvala Ana!

Ono što hoću da komentarišem je društveni fenomen koji su ta 3 minuta nastupa i ‘bezazlena’ pesma izazvali. I kako ja o tome mislim.

Ako ste ikad čitali nešto o transakcionoj analizi, ili bar onom delu koji je jako popularan, poznat vam je termin ‘psihološke igre’. Igra je niz prepoznatljivih, ponavljajućih razmena između 2 ili više aktera, koje se završavaju tako što se na kraju svi osećaju loše i potvrđuju svoja uverenja o sebi, drugima i svetu. Igre mogu da budu na prvi, drugi i treći stepen. Kada su na prvom bezopasne su i služe da ispunimo vreme (ne na dobar način, ali svakom svoje), na drugi stepen se završavaju psihološkom povredom, relacionom traumom, dok se igre na treći stepen završavaju ozbiljnom povredom, traumom i obično u instituciji (sudnici, psihijatrijskoj ili opštoj bolnici, zatvoru, mrtvačnici…)

Na globalnom nivou, a i na nivou države i društva, mi smo već neko vreme u igri na treći stepen. Klimatske promene, ekološke katastrofe, izbegličke krize, autoritarni režimi, ratovi… su igre na treći stepen. Reakcije svih igrača u igri su šablonske, predvidive, ponavljaju se iznova i iznova na isti način (zato je istorija učiteljica života, no, ili ona loše podučava ili smo mi loši đaci).

Kakve to veze ima sa Konstraktom? Pa igre se prekidaju i/ili ublažavaju (spuštaju stepen niže) neočekivanim odgovorom nekog od igrača. Neočekivani odgovor mene podseća na montipajtonovski obrt – ogromna noga koja zgazi sve u sobi. Imam utisak da je i Konstraktin nastup imao takav efekat, odnosno da je svesno ili nesvesno bio takav potez u igri – neočekivan.

Neočekivani odgovor ima moć da prekine igru iz relativno prostog razloga – zbog šablonskog karaktera igre mi ne razmišljamo o svojim potezima samo ih ponavljamo do konačne ‘katastrofe’. Neočekivani odgovor prekida šablon i onda moramo zapravo da smislimo šta ćemo dalje. U transakcionoj terminologiji – neočekivani odgovor poziva našeg Odraslog (deo ličnosti koji misli racionalno, procenjuje opcije, traži rešenja). I tako – kada se Konstrakta pojavila iza limenog lavora, sasvim mirno perući ruke i vrlo hrabro nam pokazujući svoj tok misli delom dubok, delom šaljiv, delom trivijalan, tretirajući nas kao misleća i osećajuća bića koja su u istom sosu, bez podilaženja ili nadmenosti. Ponudila nam je umetnost i iskrenost tamo gde očekujemo zabavu. I to je zahtevalo da se prilagodimo da bismo mogli da napravimo smisao od toga. I to je bilo tako jako, da je u 24 sata, od nekoga sa minimalnim šansama, postala favoritkinja i na kraju i pobednica.

Ako ste gledali reakcije stranaca na ovu pesmu prva stvar koju osveste je zbunjenost. Šta je ovo? Šta se dešava? Kakve veze Megan Markl ima sa bilo čim? Zašto pere ruke? Kad se susretnemo sa nekom ‘besmislicom’ naša ličnost se iz petnih žila napne da od nje napravi smisao, da upakuje i posloži. Tu već ispadamo iz igre – jer mislimo na nove načine u staroj situaciji i ona postaje nova. Dr Sjus je govorio ‘Volim besmislice, one probude um.’

Kakav smisao napravimo je naravno do nas. Neki su čuli kritiku zdravstvenog sistema, neki kritiku društva u kome je zdravlje bitno jer znači da si lepa, neki isticanje značaja mentalnog zdravlja, neki prozivanje farmako-mafije, neki poziv da razmisle o stanju svoje slezine… svačega tu ima. No igra je na kratko prekinuta i oseća se jedna drugačija energija. Diskutuje se, slažemo se i ne slažemo ali svakako pričamo. Bar na kratko. Naše je šta ćemo da uradimo nadalje. Kad se suočimo ostaje da nađemo odgovor na pitanje ‘I šta ćemo sad?’

Ja mislim da svakako treba da učinimo umetnost dostupnom na neočekivanim mestima. Ako ništa drugo nismo saznali – umetnost budi energiju, naročito ako je umetnica zdrava.

Malo drugačiji dnevnik

Nova godina je na pragu a to je vreme za sumiranja i početke pa sa vama delim jednu ideju u tom smeru.

Pisanje dnevnika je jedna od stvari koje savetnici i psihotrapeuti često preporučuju svojim klijentima. Koristi koje možete imati od prakse pisanja dnevnika su različite. Možete da na ovaj način ‘izbacite’ neke misli iz glave i da ih ostavite na papiru umesto da ih vrtite u nedogled. Možete pišući bez cenzure da osvestite određene misli ili osećanja koja ne možete da ‘uhvatite’ ili imenujete. Možete da pošto zapišete svoja doživljavanja da ih sagledate kritički umesto da ih automatski prihvatite. I tako dalje…

Ono što Vam ovde predlažem je forma dnevnika koja je najsličnija onoj koju je prvi put predložila psihološkinja Šakti Gavejn u svojoj knjizi o kreativnoj vizuelizaciji. Nudim ovu formu dnevnika sa idejom da će Vam pomoći da bar nekoliko minuta u toku dana fokusirate pozitivan sadržaj u vezi sebe i svog života. Nažalost, najčešće smo naučeni da tražimo ono što ne valja, stvari i odnose koji ne funkcionišu, fokus nam je na svemu onome što treba da se popravi, a izgubimo iz vida sve ono što je dobro. A delom smo i evoluciono uslovljeni da obraćamo više pažnje na loše stvari oko sebe jer su one ‘opasne’, i zato bitnije za opstanak. Problem je u tome što ne živimo u istom svetu kao naši preci, pa negativno na koje se fokusiramo nije opasno po život.

Dakle, uglavnom dobrog ima više, ali najveći deo našeg mentalnog prostora je zatrpan negativnim sadržajima. Ovo nam omogućava da prevarimo sebe i da poverujemo da je odnos dobro/loše u našim mislima objektivan odraz realnosti. To gotovo sigurno nije istina, jer kako kaže Džon Kabat-Zin, jedan od tvoraca majndfulnesa, “Dok god dišete, sa Vama je više stvari u redu nego što nije.”

Elem, da se vratim na dnevnik… Dnevnik se sastoji od 8 različitih spiskova koje dopunjavate svakog dana. Naravno ne svakog dana sve, već u zavisnosti od toga za koje od njih imate materjala. Sasvim je dovoljno da za ovu aktivnost odvojite 5 minuta, a ako imate više – super.

Delovi dnevnika su:

  • Lista pozitivnih iskustava – ovde zapisujete pozitivno iskustvo ili iskustva koja ste doživeli u toku dana, mala i velika.
  • Lista poštovanja – ovo je spisak svih stvari, ljudi, doživljaja… za koje ste zahvalni.
  • Lista samopoštovanja – spisak za sve divne stvari koje volite u vezi sebe.
  • Lista uspeha – spisak malih i velikih stvari koje ste uradili u životu, a na koje ste ponosni.
  • Lista oticanja – je namenjena za sve načine na koje dajete drugima i svetu, bilo da dajete vreme, novac, ljubav, poklone, poštovanje, pažnju…
  • Lista samoudovoljavanja – ovde zapišite kako sebi činite dobro, šta radite za svoje zadovoljstvo, lepe stvari koje činite sebi…
  • Lista isceljenja – na ovaj spisak upisujete imena ljudi, ili bića uopšte, koje poznajete a kojima je potrebna posebna pomoć u tom trenutku, bilo da su bolesni ili se nalaze u izazovnom životnom periodu. Pored imena napišite koji ishod želite za njih.
  • Lista fantazija i kreativnih ideja – zabeležite ideje, planove ili snove za budućnost, ili bilo kakve druge kreativne ideje koje imate.

Izaberite svesku koja vas inspiriše. Pišite različitim bojama. Ukrasite stranice crtežima, stikerima, sličicama… Napravite od svog dnevnika nešto čemu se radujete. Dodajte svoje spiskove ovim koje sam predložila i učinite ga svojim. I naravno, podelite u komentarima ideje za ovakav dnevnik koje bi mogle da nas inspirišu.

Vreme da se oprosti

‘Optoštaj je miomiris koji ljubičica prolije na đon koji je zgazio.’ Mark Tven

Iskrsava mi ovih dana tema oproštaja i opraštanja, u terapiji i u životu.

Ovo je jedan od mojih omiljenih citata na zadatu temu, uvek me gane kad ga pročitam ili kažem nekome, jer mi je slika koju opisuje vrlo živa, bolna i lepa istovremeno.


Elem, kad govorim o oproštaju i o tome da mislim da je bitno da se oprosti, često je prvi odgovor – Neću ili Ne mogu da oprostim, za koje se ispostavi da je ustvari Neću ili Ne mogu da zaboravim. Ta dva nikako nisu isto. Nije dobro zaboravljati svoju ličnu istoriju, naprotiv veći je problem ako zaboravljate stvari koje su vam se desile. Pamtiti nije problem, problem je količina energije koju vam odvlače stvari koje su se desile, i koje su samim tim nepromeljive, problem je kad vam to što pamtite određuje kvalitet života, izbore, mogućnosti… u sadašnjem trenutku, kada vas vodi u predrasude, i tako dalje i tako bliže.

Moja ideja oproštaja je da prihvatite da su se neke stvari desile, da je neko napravio izbore koji su vas boleli i da prestanete da želite da to promenite. Jer, ono što je najčešće iza neopraštanja, je da će promena da se desi kada ‘on/a/i’ priznaju krivicu, kažu da ste u pravu, shvate šta su uradili, kažu Izvini… To nikako ne menja ono što se desilo, što ste preživeli, a nastavlja da njima u ruke stavlja moć da naprave da vama bude dobro nekom svojom akcijom.


Oproštaj je preuzimanje moći nazad i završava se time što znate šta vam se desilo, ko ste vi posle toga i ne dozvoljavate da vam prošlost oduzima energiju od življenja danas i sutra.

Oproštaj ne oslobađa njih odgovornosti, oslobađa vas lanaca koji vuku nazad i omogućava da živite ne saplićući se stalno o tuđe greške.

Cena psihoterapije

Pre nekoliko godina sam imala sreću da učestvujem na jednodnevnom zen povlačenju. Čitavo iskustvo je bilo intersantno, ako imate prilike učestvujte. Jedna od stvari koja je ostala sa mnom godinama kasnije je zen princip naplaćivanja ‘Ništa nije besplatno. Ništa nema fiksnu cenu.’ (‘Nothing is free. Nothing has a fixed price.’) Ovo bi značilo da nije u redu da dobijete nešto ni za šta (čak ni u zen-budističkom manastiru), ali da je cena određena Vašim mogućnostima, a ne vrednošću onoga što plaćate. I tada mi je, a i sada mi ta ideja deluje smisleno i u velikoj meri se poklapa sa TA idejom da terapeut ima pravo da cenu terapije prilagodi klijentu, njegovim trenutnim okolnostima, dok god postoji jasan dogovor između klijenta i terapeuta koja je cena, koji su razlozi, do kad ta cena važi i koja je dobit koju svako od njih ima u tom periodu. Kapitalistički svet u kome živimo daleko je od zen manastira, pa sprovođenje ovoga nije uvek izvodljivo, a ja bih volela da dam realnu sliku onoga što možete očekivati kao cenu seanse kad odete kod psihoterapeuta ili savetnika u ovom trenutku u Srbiji.

Prva stvar koje bi bilo dobro da budete svesni je šta ustvari plaćate, odnosno šta mi uzimamo u obzir kada formiramo cene. Kao što sam pisala u prethodnom postu, da bi nekog mogli zvati savetnikom ili terapeutom on mora završiti između 2 i 8 godina dodatne edukacije, cena svake godine se, u zavisnosti od škole, kreće između 1000 i 2500 evra. I to se ne završava sa položenim ispitom i dobijenim zvanjem. Odgovoran terapeut će nastaviti sa usavršavanjem (mada, verovatno, ne u istom obimu) jer će uvek postojati nešto novo da se sazna i otkrije o ljudima i o načinima na koje se može podržati njihova promena i razvoj. Ovo podrazumeva stalno ulaganje u kongrese, seminare, novu literaturu… Pored toga terapeut (i po položenom ispitu) ima povremeno potrebu za supervizijom (čija je cena po satu 50 do 80 evra) i za ličnom terapijom.

Terapeut je dužan da obezbedi prijatan prostor za rad i funkcionalno i estetski. Prostor u kome ćete se oboje osećati udobno i zaštićeno. Taj prostor, bilo stan ili lokal, se najčešće iznajmljuje. Pored prostora neke terapije, poput terapije igrom, zahtevaju rekvizite (igračke, pesak, kreativne i edukativne materjale…) koji se habaju i zahtevaju, manje ili više, stalno obnavljanje.

Porezi i doprinosi koji se plaćaju na mesečnom nivou, zavise od mnogo različitih faktora, ali trenutno nisu manji od oko 30000 dinara, a mogu biti veći, naročito u bogatijim sredinama (kao što su gradovi)

I možda najznačajnija stvar koju plaćate – terapeutovo vreme. Erik Bern, tvorac transakcione analize, je pisao o tome kako terapeut na početku svake seanse treba da sebi postavi nekoliko pitanja, prvo od njih je – ‘Zašto sam ovde, a ne negde drugo?’ Drugim rečima – koji su moji razlozi da provedem vreme ovde, sa ovom osobom ili grupom, umesto da ga provedem na bilo koji drugi način koji mi je dostupan. I mislim da iskren odgovor uvek uključuje i novac koji zarađujem, ali ako je to jedina dobit koju terapeut ima, možda je vreme da razmisli o alternativnim karijerama. Moj je utisak da se ovaj posao ne može raditi dobro, i ne može raditi dugi niz godina ako je novac jedini motiv.

Tu su još i neki tehnički detalji – koliko traje susret, da li je vidjanje individualno, u paru, porodično, grupno, koliko je očekivano trajanje tretmana i slično.

I tako dođosmo do cena… Raspon je ogroman od 3000 dinara do 100 evra po seansi. Najčešće ćete nabasati na cene od 3000 do 6000 dinara (u Nišu, u Beogradu je najčešća cena 40 do 70 evra). Najčešće cene za rad u grupi (6 do 10 članova) su od 2000 do 3500 dinara. Terapeuti koji seansu naplaćuju 70 do 100 evra to opravdavaju jako kratkim i efikasnim tretmanom i ogromnim iskustvom. Terapeuti u superviziji tipično naplaćuju nešto manje od uobičajenih cena, jer je deo njihove dobiti prikupljanje potrebnog iskustva za izlazak na ispit.

Da se vratim na onaj princip sa početka… Različite terapije imaju manje ili više kruta pravila vezana za plaćanje. U transakcionoj analizi, cena može da bude predmet pregovora. Cena se, kao i način plaćanja, naravno jasno ugovara na početku, uglavnom tako što je terapeut predloži a klijent prihvata ili ne, uz napomenu da se o ceni može pregovarati. Na primer dešava se da se klijentu u toku trajanja terapije promene životne okolnosti (izgubi posao, on ili neko njemu blizak se razboli, organizuje svadbu, umesto planirane jedne, dobije dve bebe…) i nastavak terapije bude doveden u pitanje iz isključivo materjalnih razloga, a u trenutku koji je često vrlo stresan. Meni je to trenutak za pregovaranje o ceni, radije nego za pravljenje pauze ili prekid rada. Ono o čemu pregovaramo je koja je cena prihvatljiva klijentu i meni i za koji vremenski period mu je potrebno da bude tako, a za koji vremenski period ja mogu da prihvatim da ostane tako, pre nego što se vratimo na ranije dogovorenu cenu. Pregovaranje o ceni bi trebalo da inicira klijent, dok bi od terapeuta trebalo da očekujete da se pridržava dogovorene cene i da je ne povećava u toku terapije. Naravno, ako ste na terapiji više godina možete da očekujete manje promene u ceni, koje su vezane za godišnju inflaciju, ali zato se veliki broj terapeuta, kada dogovara cenu, vezuje za evro pa cena ostaje dosledna.

I na kraju, etički kodeksi koje prihvatamo, uglavnom propisuju da terapeut ima obavezu da volontira (da radi besplatno ili po značajno nižim cenama) neki deo svog vremena u cilju podrške zajednici u kojoj živi. Tako da povremeno možete naći besplatnu psihoterapiju ili savetovanje. Svakome od nas je ostavljeno da sam izabere na koji način i kome želi da donira svoje vreme. Tako da vredi raspitati se šta vam je dostupno od ovakvih usluga, naročito ako ste deo neke od osetljivih grupa, kao što su mladi, LGBT osobe, osobe sa invaliditetom, samohrani roditelji… Ljudi kojima je neophodna dodatna podrška, a koji najčešće zbog situacije u kojoj se nalaze ne mogu sebi priuštiti, u našoj zemlji još uvek, luksuz psihoterapije i savetovanja.

Mrvice o intuiciji

‘Ništa ne ometa intuiciju Deteta kao predrasude Roditelja.’ Erik Bern

Iz našeg unutrašnjeg Deteta verujemo, kaže Bern. I zato kad Dete iz nas gleda u nekoga ono odlučuje da mu veruje ili ne i kaže Odraslom, odgovornom, delu nas: ‘Samo napred. Možeš da mu veruješ. Ja ću ga pogledati s vremena na vreme i javiću ti ako ima promena.’ Tek tada možemo da priđemo nekom sa poverenjem i poštovanjem.

Međutim, desi se da naš unutrašnji Roditelj interveniše i kaže: ‘Kako možeš da veruješ muškarcu sa dugom kosom? … ženi koja se nije udavala? …nekome ko je debeo? …nekome ko nije završio fakultet?…nekome ko je migrant?

Detetu su, naravno, sve ove stvari nebitne i radije bi bilo sa dugokosim muškarcem koji ga voli, nego sa uredno ošišanim koji ga ne voli.

Kada zanemarimo Dečju intuiciju usled Roditeljskih predrasuda jako često se nađemo u problemu, jer donosimo odluke koje ‘bi trebalo’ da su ispravne a najčešće se posle nekog vremena ispostavi da su potpuno pogrešne.

Ne zanemarujte svoje Dete, naročito kada birate partnera, poziv, životne ciljeve…

Kako da izaberete psihoterapeuta, psihologa, psihijatra…

(Na početku sitna napomena u tekstu su radi jednostavnijeg izražavanja korišćene zamenice i nazivi zanimanja u muškom rodu, ali se odnose podjednako na osobe i profesionalce oba pola)

Izbor psihoterapeuta ili psihološkog savetnika je najčešće, ili bar tako meni deluje, stvar slučaja… Na sreću, pa kom se kako zalomi. Kada se meni neko obrati za jedno ili drugo to je uglavnom po preporuci prijatelja, poznanika, rođaka koji su nekad bili moji klijenti, ili me poznaju, ili su čuli za mene odnekud. Ovo je naravno u redu. E sad, kad potencijalni klijent dobije moj kontakt i odluči da se javi uobičajeno postavlja pitanja vezano za cenu, učestalost vidjanja, mesto i slično. Jako retko se neko interesuje za to šta sam po struci, od kad se bavim psihoterapijom, kojom terapijom se bavim… Moja stručnost se ne dovodi u pitanje, ja sam rekla da sam psihoterapeut i to je to. Ovo je naravno u izvesnoj meri kulturološka stvar ne dovođenja autoriteta u pitanje. Lekarima, profesorima, advokatima, psiholozima… kao da zvanje da određeni imunitet pa njihovu stručnost uzimamo zdravo za gotovo.

I zato, da bi se malo razjasnile stvari vezane za ovu struku i da, nadam se dobijete neku ideju odakle da počnete sa traženjem informacija od svog potencijalnog terapeuta, evo par osnovnih podataka.

Koja je razlika između psihijatra, psihologa i psihoterapeuta?

Psihijatar je osoba koja je završila medicinski fakultet i specijalizirala psihijatriju. Ako odete u neku zdravstvenu ustanovu zbog psihološkog problema, najverovatnije će Vas uputiti psihijatru. Psihijatar će ispitati koji simptomi su prisutni i na osnovu toga odrediti dijagnozu i terapiju (uglavnom će prepisati lekove) ili će Vas uputiti dalje ako mu je potrebno još informacija da bi imao jasniju sliku pre nego da dijagnozu.

Psiholog je osoba koja je završila studije psihologije, obično na filozofskom fakultetu. U zdravstvenim ustanovama ih možete sresti u savetovalištima, ili kao dijagnostičare kod kojih Vas pošalju da radite testove za potrebe psihijatra, zdravstvenih uverenja, različitih komisija… Zbog tipično malog broja psihologa (isto važi i za psihijatre), a velikog broja pacijenata, retko ćete moći da dobijete uslugu psihotrapije ili psihološkog savetovanja, osim ako niste primljeni u bolnicu ili dnevnu bolnicu. Psihologe osim u zdravstvu možete sresti u centrima za socijalni rad, školama, nekim firmama… na ovim mestima će usluge koje možete da dobijete zavisiti od opisa posla, odnosno toga šta ustanova propisuje kao posao psihologa. U nekim centrima za socijalni rad dostupne su vam usluge psihološkog savetovanja u određenim slučajevima (nasilje u porodici, razvod, problemi u ponašanju deteta…), ali ne u svim.

Psihološki savetnik je psiholog koji je završio dodatnu obuku iz nekog psihoterapijskog modaliteta, obično u trajanju od 2 do 4 godine. Dok je psihotrapeut- psiholog, psihijatar, ili osoba koja je završila fakultet nekog humanističkog pravca (sociolog, socijalni radnik, defektolog, andragog, pedagog…) koji je završio dodatnu obuku u trajanju od 3 do 8 godina iz nekog psihoterapijskog modaliteta, završio obaveze koje njegova škola propisuje i položio finalni ispit posle koga stiče pravo da se zove psihoterapeutom određenog modaliteta. Pre nego što ploži ispit može se zvati terapeutom u superviziji – ovo znači da je još uvek na obuci i da njegov rad nadgleda njegov mentor ili više njih. Mentor će osobi na obuci reći kada može da počne da radi sa klijentima i sa kojim klijentima (uglavnom posle 2 ili 3 godine učenja određenog modaliteta i lične terapije) i odgovoran ke za rad svog supervizanta.

Ovo polje nažalost, gotovo da nije uređeno zakonom, ali ono što zakon propisuje, u ovom trenutku, za oba ova zanimanja u državnoj ili privatnoj praksi je da osoba koja se njima bavi mora imati položen državni ispit pri Ministarstvu zdravlja, što znači da je sposobna da obavlja ove poslove samostalno. Nadležno ministarstvo može da dozvoli da se psiholog koji je položio državni ispit pri nekom drugom ministarstvu (prosvete, rada i socijalnih pitanja…) bavi psihološkim savetovanjem.

I na kraju osoba koja se bavi savetovanjem ili psihoterapijom obavezna je da pripada bar jednom nacionalnom ili internacionalnom profesionalnom udruženju ili asocijaciji, poput Društva psihologa, Srpske Asocijacije za TA, Evrpske Asocijacije Psihoterapeuta i slično, čiji Etički kodeks prihvata i kojoj je odgovoran u slučaju da taj kodeks prekrši.

Nadam se da će Vam ove informacije biti od pomoći ako budete tražili psihoterapeuta ili savetnika. On bi trebalo da može jasno da Vam kaže u kom modalitetu radi, koji mu je status (da li je na obuci ili je završio), kojim udruženjima pripada, da li je položio državni ispit… Naravno bitnije je da Vam osoba koju izaberete odgovara nego da ispunjava sve ove uslove. Ja poznajem neke izuzetne psihoterapeute koji su školski psiholozi i neke izuzetno loše koji rade u zdravstvu. Više bih volela da Vam ovo bude dobra polazna tačka za zaštitu od ‘instant’ koučeva, savetnika, psihoterapeuta koji posle dvodnevnog treninga ili pročitane knjige i završenih studija menadžmenta, na primer, obećavaju da će vam promeniti život, podrazumeva se – instant. Ovo naravno ne znači da ne idete kod njih ako to želite, već samo da imate svest o tome da to nikako nije i ne može biti psihološko savetovanje, niti psihoterapija (a prilično sam sigurna, ni koučing).

Reč, dve o granicama

Imam utisak da su granice, naročito lične granice, mesto velikih zabluda u odnosima.
Jedna od najčešćih zabluda je da – kad postavim granicu, ja ugrožavam odnos. Ono što je opravdanje za ovu ideju je to da – kad nekome postavim granicu, taj neko se naljuti.

PA ŠTA? kažem ja 🙂

Ljutnja je zdrava reakcija i ne znači kraj odnosa. Ako ste i imali odnose koji su se završili tako što se neko naljutio, ljutnja tome nije kriva. Verovatnije je da su u tom odnosu granice toliko gažene i probijane, ako ih je uopšte i bilo, da je je odnos oslabljen, postao nepoželjan jer je preplavljujući, naporan, a ljutnja je izgovor iskorišćen za izlazak iz tog odnosa. Ljutnja je izgovor jer ljutnja traje 5 do 10 minuta, ne 5 do 10 godina… toliko traju neke druge stvari.

Još jedna česta zabluda je da ako imamo granice onda nismo u ‘istinskom’ odnosu. Međutim, istina je upravo suprotna. Naše granice su mesta na kojima se srećemo. Setite se kakav je doživljaj kada prislonite dlan na dlan neke druge osobe – to je kontakt. A sad zamislite da vam  se dlanovi stope kad se dodirnu, više ne znate gde jedan počinje, a drugi se završava. I ta stopljenost ima svojih draži, ali onemogućava kontakt, a bez kontakta nema odnosa. Istovremeno stopljenost ugrožava identitet, koji onda ide ka ‘mi’ i udaljava se od najčešće teško osvojenog ‘ja’. Da bi odnos bio moguć mora da postoji Ja koje je u kontaktu sa nekim drugim Ja – kad nema granica ovo ne može da se desi.

I za kraj još jedna zabluda je da – ako imam jake granice ne mogu da me povrede. Ovo može donekle biti istina jer osobe koje su ‘opasane zidinama’ onemogućavaju sebi da budu u kontaktu i u odnosu sa drugima, pa ‘povrede’ ne dolaze sa strane. Međutim kontakt je naša biološka potreba, i kada hronično ostaje nezadovoljena ona vodi u povredu koja se najčešće pokazuje kroz depresivne simptome.

Razmislite o svojom granicama da li je potrebno da ih učvrstite ili relaksirate da biste mogli da budete u kontaktu

Zašto baš TA? Iliti – nije svaka psihoterapija ista

Bez obzira da li tražite psihoterapeuta za sebe ili želite da učite da postanete terapeut, jedna od prvih stvari koje treba da odlučite je koji modalitet, odnosno koju vrstu psihoterapije ćete izabrati.

Jedna od meni bitnih stvari da se odlučim baš za transakcionu analizu kao svoj način rada bila je osnovna ideja TA. Ova ideja je nešto što prvo delim sa ljudima koji dođu na moje radionice, na savetovanje ili grupu.

Dakle, ideja je vrlo jednostavna i ima tri dela.

  1. Svi ljudi su bazično OK (ja, ti, svi muževi, sve žene, sve svekrve i tašte, taksisti, osuđenici/ce, profesori/ke i učenici/ce, rodbina u svim oblicima, gejevi i lezbejke, komšije, kontrolori, policija, psihijatri i njihovi pacijenti… SVI)
  2. Svi imaju kapacitete da misle (izuzetak su osobe sa teškim moždanim oštećenjima).
  3. Svako donosi odluku o tome kakav će njegov život da bude, ali tu odluku može da promeni.

Prvi deo je ljudima jako teško da prihvate kao realan, a baš taj im se negde najviše sviđa u potaji, jer ako bi bio istina, to bi značilo da su i oni u redu i da ne moraju da se ‘muče’ da to postignu. Ono što je caka 22, je da ljudi, iako su OK-bića mogu da rade stvari koje su manje ili više OK i stvari koje nisu OK. Znači – OK BIĆE, OK ili NE-OK PONAŠANJE.

Samim tim što postojite na ovome svetu zaslužujete da budete prihvaćeni i voljeni. Pozitivnu pažnju zaslužujete jer ste se rodili i dok god postojite na ovom svetu bez obzira na ono što radite, bez obzira na Vaše izbore i iskustva, u Vama postoji jezgro u kome je Vaš potencijal da se razvijate, menjate, rastete i taj deo je uvek OK. Iz nekog razloga najveći broj ljudi ovo odmah shvati kao da TA razrešava ljude svake odgovornsti, i slede pitanja: ‘A ubice, silovatelji, huligani, pedofili…?’ Dakle – iako su bazično OK, to ne znači da ljudi uvek RADE stvari koje su dobre, da ne prave pogrešne izbore. To što su bazično u redu ih ne oslobađa odgovornosti. Meni naprotiv znači da je ta odgovornost veća, jer najveći broj nas ima sve što je potrebno da promeni bilo koji deo svoje priče u svakom trenutku. Zato je TA meni fantastična – ona naglašava moć klijenta da ostvari promenu i daje mu aktivnu ulogu u terapiji.

U različitim modalitetima psihoterapije od Vas kao klijenta se očekuje različit stepen učestvovanja i aktivnosti u samom procesu. Od Vaše preferencije će zavisiti da li ćete izabrati terapiju koja od vas zahteva visok stepen aktivnosti, poput TA ili Kognitivno-bihejvioralne terapije (KBT), ili pak neku koja to ne zahteva, kao Telesna terapija na primer. Kad birate modalitet u izvesnoj meri birate i koliko će terapija da traje, jer kod nekih je proces očekivano kratak, mesec do par meseci (KBT), dok je kod nekih drugih očekivano trajanje više godina (Psihoanaliza). Ono što je pored Vaše preferencije bitno je koja je terapija delotvorna za ono što doživljavate kao problem. Preporučujem da pre nego što izaberete modalitet, istražite koje su indikacije za koju terapiju i koja Vam deluje privlačno, a da onda krenete u potragu za terapeutom u tom modalitetu.

U našoj sredini je dostupan veliki izbor priznatih modaliteta i obučenih terapeuta. Nažalost, takođe je prisutan i veliki broj nepriznatih modaliteta i ljudi koji se deklarišu kao terapeuti, koučevi, treneri u ovoj oblasti, a koji nemaju adekvatno formalno, niti neformalno obrazovanje potrebno za obavljanje ovog posla. Vaša je odgovornost da izaberete najboljeg dostupnog terapeuta za sebe i zato uvek proverite da li je modalitet u kojem terapeut radi priznat od strane Evropske Asocijacije za Psihoterapiju (ako jeste to znači da ispunjava teorijske, metododološke i druge uslove da se deklariše psihoterapijskim modalitetom). U Srbiji su  Vam pored Transakcione analize, dostupni i Geštalt terapija, Kognitivno-bihejvioralna, Psihoanaliza, Psihodrama, Telesna terapija, Prodična sistemska, i mnoge druge. Tako da imate puno dostupnih opcija između kojih možete da izaberete ono što Vam najviše odgovara. Iskoristite to.

U narednom postu ću pisati o tome ko može biti psihoterapeut i koje informacije bi trebalo da tražite pre nego se odlučite da krenete kod nekoga na psihoterapiju.