Od 5. do 11. februara se obeležava Internacionalna nedelja terapije igrom pa u to ime, iako već neko vreme nemam specijalnu sobu za igranje, hoću da podelim sa vama šta sam ja dobila od učenja i praktikovanja ove vrste terapije.
1. Naučila sam da se igram. Možda zvuči malo tužno da neka osoba ne zna da se igra, no tako je. Jedini načini koji su meni ostali kao opcije za igranje u odraslom dobu su bili čitanje i ples. Bilo mi je izuzetno teško, bolje reći dosadno, da se igram sa svojom decom, mogla sam da im čitam, da kratko slažem kocke ili slagalice i naravno da obezbedim uslove za igru pod uslovom da ne moram da učestvujem. Učeći terapiju igrom prošla sam kroz jedan proces povezivanja sa svojim unutrašnjim Detetom koje se zapravo prilično dobro zabavlja na čajankama, u kućicama za lutke, voli da glumi i da se mačuje. Uspela sam da uživam u imaginativnoj igri, umesto da se u njoj smorim.
2. Stekla sam veliko poštovanje za igru. Pošto je igra nešto što deca rade, mi, kad porastemo, imamo sklonost da je doživimo kao nebitnu, detinjastu, nepotrebnu, glupavu aktivnost koja ničemu ne služi. Ovo naravno ne može biti dalje od istine. Međutim zbog ovih ideja, mi doživljavamo ekspanziju investiranja u intelektualni razvoj dece kroz razne edukatovne aktivnosti, i činjenica je da naša deca značajno bolje govore jezike, imaju sjajne matematičke veštine, programiraju robote… No istovremeno im nedostaju praktične veštine – ne oblače se sami, ne umeju da vežu pertle, ne znaju sami da spreme hranu, vršnjačko nasilje eskalira, nema tolerancije na frustraciju, samoregulacija im je vrlo loša… Slobodna igra zapravo pomaže i omogućava izgradnju ovih kapaciteta. Ona zahteva veliki istovremeni rad različitih centara u mozgu i zato je iscrpljujuća kada niste utrenirani (što znaju roditelju koji sednu da se igraju sa svojom decom i posle 15 minuta shvate da su umorni). Igra je neizmerno važna i vredna za razvoj.
3. Agresivna igra je super. Veliki broj ‘sitnijih’ problema i najveći broj anksioznosti se rešava agresivnom igrom. Razmišljala sam da ih možda i ima toliko jer je deci zabranjeno da se igraju agresivnih igara… Umesto da ih pustimo da se igraju mi iskoristimo priliku da vaspitavamo, kad mu vreme nije. ‘Ne, pa zašto udaraš medu, zagrli ga meda je dobar.’ Igra je zapravo jedino mesto gde agresivnost nije problem – služi da se osvesti i vežba lična moć, i ponekad je samo zabavno. A mo tu reagujemo, a kad treba da postoje posledice za korišćenje agresije mi gledamo da ih opravdamo, izvučemo i oslobodimo tih posledica. Ubiti nekog mačem dok mu osvajate brod i još se tome radovati – zapravo nije problem,problem je kad gurnete nekoga malo jer vam ne da nešto što hoćete. Pustite decu da u igri budu moćna i strašna, a ne dozvoljajavjte to u drugim situacijama.
4. Kapacitet za prevazilaženje i rast je neupitan i uvek prisutan. Svi resursi i moć potrebna za razvoj i prevazilaženje bilo koje situacije i problema postoji u osobi. Posao terapeuta je da obezbedi uslove da se taj kapacitet ispolji. Ovu istinu je mnogo lakše videti sa decom jer je tako malo potrebno da bude mnogo bolje. Psiha odraslih je zatrpana mnogo većom količinom ‘đubreta’ koje mora da se raščisti da bi došli do tog mesta. Kako god, taj kapacitet, zvani fizis, je tu, a kad nečega ima do toga se može doći. Mi smo rođeni naštelovani na rast i rezilijentni. Sve što nam je potrebno da pebrodimo, preživimo, rešimo probleme, situacije… postoji u nama i ispoljiiće se ako se steknu uslovi i ako dozvolimo.
5. Mi ne postojimo van konteksta. U društvu koje visoko ceni individualnost, kad radite sa odraslima, može se i zaboraviti na to koliko ‘kako smo’ zavisi od sredine u kojoj smo. Mi možemo da kažemo odraslima – možeš da se preseliš, možeš da prekineš taj odnos, možeš da upoznaš ljude na drugom mestu… Deca nemaju tih opcija. Njihova dobrobit će često direktno da zavisi od dobre volje drugih da nešto promene, ne samo roditelja već i baka i deka, vaspitačica, učiteljica, nastavnica, vršnjaka… Kontekst će zato ponekad da određuje meru mogućeg razvoja ili promene. Naučila sam dakle da ne zanemarujem značaj okoline.
Nedostaje mi jako terapija igrom, i nadam se da ću od septembra upeti da pokrenem neke grupne programe za decu u prirodi. Rad sa decom zahteva i donosi posebnu energiju kao i rad u prirodi. Držite mi palčeve ❤️
